Uprizorenje starorimskog pokopa iz prvog stoljeća na lokalitetu Velike Mrdakovice u vodičkom zaleđu, jednom od najbolje istraženih antičkih nekropola na šibenskom području, bila je glavna atrakcija u Noći muzeja, koje je organizirao Muzej grada Šibenika, Hrvatsko narodno kazalište Šibenik i Pučko otvoreno učilište Vodice. Na ovom lokalitetu od petog stoljeća prije nove ere, pa do drugog stoljeća poslije Krista, postojalo je liburnsko-rimsko naselje s nekropolom, vjerojatno Arauzona kako to u svojim putopisima spominje Plinije, a najbolje očuvani su arheološki ostaci antičke cisterne. Upravo plato ispred cisterne bilo je mjesto ovog nesvakidašnjeg događaja pod okriljem mraka – uprizorenja ispraćaja pokojnika s ovog svijeta od prije dvije tisuće godina. Unatoč hladnom vremenu i temperaturi blizu ništice, ovaj „izletnički“ dio u Noći muzeja okupio je oko tristotinjak Šibenčana i Vodičana, pristiglih u dva autobusa, kombijima i osobnim automobilima. Već sam hod pristiglih ljubitelja kulturnih događanja prema mjestu održavanja, bio je popraćen svojevrsnom mističnom atmosferom. Do platoa ispred antičke cisterne u polju zvanom Pišća-Ograđenica podno Velike Mrdakovice, trebalo je u mrkloj noći proći 500-njak metara makadamskog puta, a putokaz su tek osvjetljavali lampioni poredani na suhozidima i bunjama koje su sagradile vrijedne ruke vodičkih težaka.
Kuhanim vinom protiv hladnoće
Na odredištu organizator je posjetitelje dočekao s fritulama, kuhanim vinom, travaricom i lozovačom. Nakon kratke okrepe, predstava je mogla krenuti. A za maestralno i autentično uprizorenje ovog antičkog pokopa pobrinula se šibenska Dramska scena Virko, po ideji Željka Krnčevića, a u režiji Sergeja Mioča, inspicijenta šibenkog Hrvatskog narodnog kazališta. Tako su Šibenčani i Vodičani po prvi put mogli vidjeti kako je izgledao ispraćaj pokojnika u davna antička vremena. A u ovoj imaginarnoj priči pokopan je 19-godišnji rimski legionar Tur Tarije, Darmokov sin, porijeklom Liburn uz „pompu“ svojih suboraca, disignatora (predvodnika obreda), svećenika njegove sestre i dvije narikače. Legionar Tur Tarije poginuo je tijekom bitke od mača nekog barbarina. Prema tom drevnom obredu tijelo pokojnika spaljeno je na lomači, uz svijetla baklji i prigodni banket od kuhanog vina i rimskog kruha liburna. U obredu su sudjelovali i sami posjetitelji. Oni su ispijali kuhano vino iz replika antičkih čaša od gipsa, istih onih koje su pronađene u grobovima na Velikoj Mrdakovici. Nakon ispijenog vina, čaše su razbijali i potom se bacale u lomaču, kao što su to tijekom pokopa svojih bližnjih činili i drevni stanovnici vodičke Arauzone. Nakon obreda paljenja pokojnika njegov pepeo položen je u kamenu urnu koja je stavljena u grob, uz svečenikovo škropljenje vodom okupljenih i obraćanje disignatora riječima Vale, Vale i Ive Licet, što bi u prijevodu značilo Idite u miru i Zdravi bili.
Ovo uprizorenje ostavilo je upečatljiv dojam na posjetitelje, a dodatne informacije vezane za običaje drevnih stanovnika ovog područja i liburnsko-rimsko naselje Arauzona, pružio im je na licu mjesta arheolog Muzeja grada Šibenika Toni Brajković, kustos antičke građe.
No, nije nedostajalo ni poznatog šibenskog humora. Tako je sveprisutni Jere Labura tijekom obreda paljenja uzviknuo: – „Ajme, jadan ti je, eno će mu jaja izgoriti“. A jedna je starija Šibenčanka konstatitrala: – „Eto je Tur Tarije završija ka i šibenski Krnje u pokladima“.
Istinsko osvježenje
Šalu ipak na stranu. Šibenski i vodički posjetitelji ovog događaja u Noći muzeja, unisoni su u razmišljanjima kako je ovo istinsko osvježenje na kulturnoj sceni te bi ona trebala biti češća.
– Uistinu sam oduševljena svime viđenim, a takvo raspoloženje dijeli i moj suprug. Svaka čast organizatorima koji su svoji potrudili da nam upriliče i prezentiraju običaje iz antičkih doba, o koji se općenito vrlo malo zna. Smatram da je ova predstava daleko najbolja i najoriginalnija od svih koje su se tijekom Noći muzeja održale u 70 hrvatskih gradova. Atmosfera je bila odlična, glumci izvrsni i imala smo cijelo vrijeme osjećaj da smo u nekim davnim vremenima. I posjećenost je bila na razini. Usprkos hladnoći i polufinalnoj utakmici Europskog rukometnog prvenstva okupio se zavidan broj posjetitelja – ushićeno nam je kazivala vodička nevjesta Ana Udovičić, djelatnica Gradske uprave Šibenik.
Više nego zadovoljna bila je i Anita Franin, direktorica Ureda Turističke zajednice grada Vodica.
-Što reći, nego sve pohvale organizatorima. Prekrasan događaj u jednako prekrasnom ambijentu. Poznato je da je arheološki lokalitet Velike Mrdakovice i sastavni dio turističke ponude Vodica, a koju namjeravamo upotpuniti upravo ovakvim kulturnim perfomansima vezanim za običaje drevnog stanovništva s ovog područja. Brojnim gledateljima koji su se okupili tijekom ove večeri, poglavito mislim na naše Šibenčani, preporučila bi da ovaj lokalitet posjete i tijekom dana. Onda bi mogli uživati u ne samo arheološkim nalazima, već i u svim vrijednostima koje područje Velike Mrdakovice i okolnih polja donosi sa uređenim suhozidima, bunjama i poljskim putovima. To je jedna posebna naša priča koju ćemo i ubuduće dorađivati – rekla je Anita Franin.
Velika Mrdakovica – Arauzona
Dolaskom Rimljana, oko 1. stoljeća, isluženi rimski vojnici ostali su živjeti na ovom području i počela je romanizacija stanovništva. Rimljani su donijeli novu kulturu i što je važnije, suvremeniju agrotehničku metodu obrade zemlje, pa u tom razdoblju dolazi do naglog razvoja poljoprivrede, povećavaju se obradive površine, razvija se trgovina i stvara splet trgovačkih puteva na kojma niču naselja.
Već antički pisci spominju ime Arauzone, naselja na prostoru stare Liburnije smještenog južno od Vranskog jezera. Prema Pliniju ovo mjesto se nalazilo na cesti što povezuje Iaderu sa Salonom. Da je današnja Velika Mrdakovica zaista stara Arauzona, može se zaključiti, osim po pisanim povijesnim izvorima, po arheološkim nalazima. Već prva iskapanja otkrila su postojanje veće nekropole s ukopom u velike grobnice i brojnim urnama sa spaljenim pokojnicima. Nekoliko najranijih grobova potječe iz 4. i 3. stoljeća prije Krista. U mlađem sloju grobnica su grobovi nastali pod helenističkim utjecajem, oko 3. do 1. stoljeća prije Krista, a sadržaji grobova rječito govore o liburnskom trgovanju s prostorima Kaštelanskog zaljeva, Hvara, Visa i južne Italije. U ovim zidanim grobnicama pojavljuju se prilozi nakita i keramike uvezene s tržišta spomenutih helenističkih centara. U slijedećem sloju grobnica, nastalih u vrijeme rimske vlasti (1. stoljeće prije Krista do 3. stoljeće nakon Krista), koristi se nov način spaljivanja pokojnika.
Osim nekropole, ovdje su pronađeni ostaci sklopa kamenih stambenih zgrada izgrađenih od fino tesanog kamena prvotno spajanog glinom, a kasnije malterom. Pojedini prostori bili su odvojeni ulicama, a čitavo naselje bilo je opasano masivnim bedemom.
Ovo malo naselje imalo je sve za samostalno funkcioniranje, visoke i sigurne bedeme za obranu, obilje vode kišnice, zelene pašnjake za uzgoj stoke, luku u blizini (današnji Zaton) gdje su pristajali brodovi i odvijala se živa trgovina, trampilo meso, koža i sir za keramičko i stakleno posuđe i nakit.
Posljednji istraženi grobovi potječu iz 3. stoljeća pa stoga možemo zaključiti da je nekako u to vrijeme mjesto napušteno. Može se pretpostaviti da je stanovništvo u tom razdoblju iselilo bliže moru gdje će graditi udobnija i prostranija naselja, gospodarske i ladanjske vile.
Gledajući s Arauzone u dolinu, pogled pada na rimsku kaptažu u narodu zvanu Ograđenica.
Zapravo, to je prirodna kamena platforma koju su stanovnici drevne Arauzone nadsvodili i ostavili otvore za pritjecanje kišnice. Tako su osiguravali dovoljne količine pitke vode i onemogućavali njezino zagađivanje vjetrom nošenih čestica prašine i smeća.
