Dalibor Barić, hrvatski redatelj šibenskih korijena, poznat je po eksperimentalnim animiranim filmovima u kojima nerijetko istražuje već klasične žanrove poput znanstvene fantastike i horora. Njegov rad je već zamijećen i vrednovan na međunarodnoj sceni, a s najnovijim dugometražnim animiranim filmom ‘Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa’ nominiran je za ovogodišnjeg Oscara. To je bio i više nego dovoljan povod za ovaj razgovor.
Što bi za vas značilo da, nakon Dušana Vukotića, budete drugi hrvatski redatelj koji je dobio Oscara, i to također za animirani film?
– Vukotić i njegov ‘Surogat’, za koji je dobio Oscara, su bili vrh animacije toga vremena. Što se tiče Oscara, u konkurenciji su velike produkcijske kuće, animacijski studiji, veliki animatori, i poneki europski Art-filmovi koji su, kao i moj film, uvršteni da popune tu kategoriju Art-filma. Ja prvenstveno volim raditi, i samo bih htio imati priliku da mogu napraviti još nešto više i kompleksnije. Već ovom nominacijom sam jako zadovoljan.
Kada možemo očekivati premijerno prikazivanje nominiranog filma u vašem rodnom Šibeniku?
– Još prije nove godine dogovarali smo s HAVC-om prikazivanje filma po hrvatskim kinima. Trenutno ne znam što se s time događa i kada će to krenuti u realizaciju, ali vjerujem da će uskoro biti prilike i za to.
Prije ili poslije dodjele Oscara?
– Svejedno…
Na Animafestu u Zagrebu vaš film ‘Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa’ predstavljen je kao filozofsko-revolucionarni krimić. Što to zapravo znači?
– To je više film ideja nego film radnje. Ima radnju ogoljenog kriminalističkog filma potjere, ali strukturu sličnu romanu. Iako film ima likove kroz koje komuniciram svoje ideje, više se radi o egzistencijalističkom promišljanju svakodnevnice nego o elaboriranoj poetici. Ima tu i elemenata nadzora korporacija, zviždača, usporedba s totalitarizmima iz željeznog doba. Zapravo sam sve te neke fragmente s kojima se svakodnevno susrećem kanalizirao i reflektirao u filmu.
Međutim, koliko sam shvatio, centralna ideja vašeg filma je refleksija o pobuni protiv sustava. Naravno, to nije nova tema, ali što je vas u aktualnom vremenu potaknulo da se pozabavite ovom temom?
– Pobuna protiv sistema u mom filmu funkcionira kao fikcionalni narativni mehanizam. Otprilike kao u Godardovu filmu ‘Do posljednjeg daha’. Film se više bavi internaliziranim mehanizmima kontrole pojedinca u odnosu na društveni sistem, a ne konkretno u smislu bacanja Molotovljevih koktela.
Kad ste već spomenuli Godarda i filmsku estetiku francuskog ‘novog vala’, moram primijetiti da me zaplet i atmosfera u vašem filmu više podsjećaju na Truffautovu distopijsku poetiku u njegovu remek-djelu ‘Fahrenheit 451’.
– Istina, jer film je smješten u distopijsku blisku budućnost. U filmu se pojavljuju inspektori koji razgovaraju o književnosti, o istini, o važnosti postavljanja pitanja umjesto pronalaženja odgovora.
Koliko vidim vaši filmski uzori su klasični, ali redateljski postupak je postmoderan. Zanima me koji su distopijski autori i djela utjecali na vas?
– Na mene je dosta utjecao engleski filozof Mark Fisher sa svojim idejama o ‘otkazanoj budućnosti’, o poremećenom kontinuitetu vremena između modernizma i sadašnjeg doba. A od distopijskih autora svakako su mi važni Ray Bradbury i Philip K. Dick. U mom filmu postoje neke reference na Philipa K. Dicka, koji je u svojim romanima znao pisati zanimljive filozofske traktate, a opet je u njima znao zadržati šund strukturu na nivou Alana Forda.
Imate li među autorima animiranog filma neke uzore? Pripadate li nekoj školi animiranog filma?
– Ja sam krenuo iz eksperimentalnih voda tako da su prvi uzori od kojih sam učio bili avangardni underground valovi europske i američke avangarde i nadrealizma. Zanimali su me autori koji su koristili kolažnu animaciju. Kolaž mi je bio zanimljiv kao ekonomično i kreativno sredstvo s kojim mogu napraviti film, a da nemam ništa na raspolaganju, reciklirajući već postojeće materijale.
Slovite kao redatelj eksperimentalnog i animiranog filma. Dosad ste snimili već desetak animiranih filmova. Recite kako biste sebe u tom kontekstu pozicionirali, recimo u odnosu na Zagrebačku školu animiranog filma?
– Nedavno sam gledao film Vatroslava Mimice ‘Inspektor Maska se vraća kući’, pa sam tu vidio dosta stvari kao iz mojih ranih filmova. Baš to kolažiranje, kombinaciju raznih tehnika i reduciranje animacije. Rekao bih da baš tu moje simpatije najviše počivaju. Svjesno ili ne, ali u svojim filmovima se uvijek nekako držim podalje od suvremene estetike animacije.
Neki elementi u vašem radu podsjećaju na animacijsku estetiku američkog redatelja Richarda Linklatera.
– Gledao sam Linklaterove filmove. Svojedobno me najviše zanimao ‘Replikant’, u kojem je adaptirao roman Philipa K. Dicka, radeći ga u rotoskopskoj tehnici animacije.
Spremate li trenutno neki novi filmski projekt?
– Želim samo nastaviti raditi dalje. Imam već gotovo scenarij koji čeka da bude realiziran.
O kakvom scenariju se radi?
– Riječ je o scenariju za dugometražni igrani film ‘Svi operateri su zauzeti’, koji je puno konvencionalniji i koji bi mogao biti zanimljiv i za širu publiku. Radi se o filmu za koji još uvijek ne znam hoće li biti potpuno animiran ili kombinacija igranog i animiranog filma. To je jedna satira s elementima fantastike, koja ide linijom apsurda Louisa Bunuela u ‘Carevom novom ruhu’. Radnja se dešava u ljetovalištu u kojem gosti glume po scenariju koji im svakodnevno piše i servira tim scenarista. Zatim tu nastaje klasični zaplet koji se događa kad jednom netko isklizne iz stvarnosti u fikciju, onda se sve retrogradno čini jednako fiktivnim. Film je već u produkcijskoj pripremi za realizaciju.
