Početkom tjedna raspisan je natječaj za izbor novog ravnatelja Gradske knjižnice Juraj Šižgorić. Nakon preranog odlaska Milivoja Zenića tu je funkciju nakratko preuzeo njegov najbliži suradnik i prijatelj, Vilijam Lakić. Profesor sociologije i filozofije, te diplomirani knjižničar Lakić je i voditelj Matične službe, zbog mjesta ravnatelja prvi put u životu je nabavio mobitel, no zbog emocionalne barijere još uvijek nije nogom stupio u nekadašnji Zenićev ured.
AJDE, VILI, JAVI SE
Hoćete li se javiti na natječaj za izbor ravnatelja? Pretpostavljam da nije lako i da vam predstavlja izazov naslijediti fotelju pokojnog Milivoja Zenića.
Javit ću se. Moram priznati da mi nije svejedno, čak toliko da sam na početku mislio odustati od toga i ostati voditi Matičnu službu, stručni nadzor nad knjižnicama u našoj županiji. Radio sam i druge poslove u matičnoj ustanovi, pa znam da nije lako biti ravnatelj. To je svakako zahtjevan posao, ali moram priznati da su tu i pritisci kolega da se javim na natječaj, i ne samo kolega iz naše knjižnice, nego i drugih gradova s kojima se znam 25 godina, koliko sam u ovoj struci. Mnogi me bodre i govore: ‘Ajde, Vili, javi se’.
Znači, podršku imate. Znate li možda tko bi vam mogli biti konkurenti?
Može biti svatko tko zadovoljava uvjete. Ima ih u našoj ustanovi, pa se možda i javi neka od kolegica, ili netko iz susjednih gradova.
Mislite da će se i oko ovog izbora lomiti koplja kao oko izbora ravnatelja HNK Šibenik ili će ipak proći mirnije, dostojanstvenije?
Ne vjerujem da će biti problema, jer koga god primili, u redu je sve dok zadovoljava uvjete. Za ravnatelja knjižnice važno je da je diplomirani knjižničar, da ima visoku stručnu spremu, položeni knjižničarski ispit ili završeno knjižničarstvo, da ima radni staž, dok je sposobnost vođenja, upravljanja ljudima teško objektivno ocijeniti.
Postoje li planovi koji se tiču Gradske knjižnice u narednim godinama?
Prilikom obilježavanja 90. obljetnice rada knjižnice, govorio sam da će nam sigurno trebati još prostora. Dolje imamo dvoranu koju bi trebalo adaptirati, preurediti je. To nije veliki zahvat, a već sad nemamo gdje s građom. U šest smo godina tako napunili knjižnicu da nemamo gdje ni s knjižnom, ni s audio-vizualnom građom. To je problem svih knjižnica. Osim toga, vrlo je važno, s obzirom na okolnosti u kojima živimo, pratiti strahovit napredak tehnologije. Kad smo 2005. godine uselili u ovu zgradu imali smo najbolje servere u Hrvatskoj, a danas ta oprema polako zastarijeva i u nju treba ulagati. Kadrovski smo dovoljno jaki, ima nas dovoljno da možemo obavljati sve funkcije koje se u knjižnici traže. Na koncu, smatram da je strateški važno digitalizirati građu, u čemu nam pomažu Grad Šibenik i Ministarstvo kulture.
PROBLEMATIČNI ZAHVATI
Jeste li ikad razmišljali o nadogradnji knjižnice na platou između Dječjeg odjela i Osnovne škole Fausta Vrančića?!
Razmišljali smo o tome. Bilo je riječi o toj terasi, ali navodno je problem statika, a i taj prostor pripada školi, pa se nismo usudili dirati ga. Inače je teško intervenirati u zgradu jer je interpolirana u srednjovjekovni gradski zid i svaki zahvat je problematičan. I prije knjižnice ova je zgrada mnogim Šibenčanima bila ‘šaka u oko’ i mnogi su je htjeli srušiti, ali je prevladalo mišljenje struke da je riječ o remek – djelu postmoderne hrvatske arhitekture.
Ako smijem primijetiti, i nakon što ste preuzeli funkciju ravnatelja knjižnice ostali ste sjediti na starom mjestu, a ured ravnatelja zjapi prazan.
Valjda imam tu neku barijeru. Dok je Milivoj bio živ, stalno sam se bunio da me u ovoj prozračnoj i svijetloj zgradi dopao najgori prostor u kojem nikad nema svjetla. Stalno mi je govorio da odem raditi u njegovu sobu i znao sam ga više puta poslušati. Ali, sad kad ga nema, to nikako ne mogu. Jedino ako me izaberu za ravnatelja, onda ću morati. Čak sam i mobitel nabavio.
Spremni ste na, za vas, radikalne promjene u slučaju da postanete ‘pravi’ ravnatelj?
Da. Istina. Iako o tome ravnateljstvu i razmišljam, i ne razmišljam. Nisam još svjestan svih tih promjena. Ipak se nama ovdje drastično promijenila situacija smrću ravnatelja Zenića. To zovem tsunami. Još nismo svjesni koliko smo izgubili u profesionalnom i ljudskom smislu. Ali moramo svi ići naprijed, najviše radi njega, ali i grada kojemu je bio privržen. (sk)
Nema straha
Rezultati nedavnog istraživanja pokazali su da Hrvati čitaju ispod svjetskog prosjeka, odnosno 40 posto čita jednu knjigu mjesečno. Trebali li dizati uzbunu i u Šibeniku?
Mislim da ljudi u Šibeniku čitaju. Broj naših članova varira između šest i sedam tisuća. Na početku je bilo osam tisuća upisanih, što je bilo iznad hrvatskog prosjeka. Ljudi čitaju i možda se sve više vraćaju knjizi zahvaljujući ovim teškim vremenima. Ostaju doma i čitaju knjige, iako su i ostali mediji jaki. Ljudi su prezasićeni televizijskim programima, pa je to možda razlog zbog kojeg opada posudba audio-vizualne građe, a možda i zbog toga jer je dostupnija na internetu. Ne bojim se za sudbinu knjige, barem ne one u papirnatom obliku.
