Bit je svake krize u gubitku perspektive, rekao je dobro nam poznati teolog fra Špiro Marasović. Perspektiva je nešto što se odnosi na budućnost te na bitan način povezuje sadašnjost i budućnost u jednu stvarnost. Svaka kriza koja se događa u sadašnjosti, u isto je vrijeme kriza vizije budućnosti. To nadalje znači da te vizije ili nemamo – to je stanje pomračenih ili potpuno izgubljenih vizija budućnosti, pa sadašnjost gubi tu važnu motivaciju i nutarnje osmišljenje– ili da je imamo, ali je jako teško uspijevamo povezati sa sadašnjošću na način da tvore jednu skladnu stvarnost.
Zagledanost u budućnost, odnosno nada, bitno je obilježje ljudskog bića. I to nije tek proizvod neke psihologije ili ideologije. Nada je utkana u samu bit čovjeka kao mislećeg bića. Po njoj čovjek nadilazi sadašnju stvarnost i okreće se prema budućnosti. Čovjek nije stvoren da živi samo sadašnji trenutak bez obzira koliko on dobar bio. Sve što ozbiljno radi ili planira, svaki zadatak koji nastoji riješiti, sve je motivirano onim što je pred njim, slikom budućnosti koju je sam oblikovao ili prihvatio od drugih. I uvijek je to vizija dobrog života koju želi ostvariti ili ljudskijeg svijeta kojoj želi dati svoj doprinos.
IZVOR STRAHA
Međutim, stvarnost zna biti takva da zamagljuje ili potpuno oduzme čovjeku razlog nade. Kada pred sobom naslućuje nepoželjnu budućnost, kada nazire svijet u kojem stvari idu u krivo, u smjeru dehumanizacije, da je željena budućnost utopija, a stvarnost se pretvara u distopiju (protuteza utopiji, nepoželjno i zastrašujuće društvo), obuzima gaegzistencijalni strah. Ništa nije tako pogubno za čovjeka kao gubitak perspektive za budućnost, gubitak nade. Što tada od njega ostaje?Na što se svodi ljudski život? Kada budućnost postane izvor straha i tjeskobe, naše biće ispunja depresija.
Za depresiju se sve češće govori da je bolest modernog društva i bolest budućnosti. Struka je definira kao složenu psihičku bolest čiji su simptomipotištenost, tuga, beznađe (!), osamljenost, gubitak snage i poleta, osjećaj neodređenog straha i praznine. Ona uzrokuje osjećaj krivnje, gubitak teka, besanicute konačno gubitak volje za životom, razmišljanje o suicidu i pokušaj istoga. Istraživanja govore da je depresija u silnom porastu. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je u svijetu oko 350 miliona ljudi zahvaćeno depresijom, da je stalno u porastu te da godišnje uzrokujesuicidoko milion osoba. (Postoje i puno alarmantnije procjene.)Predviđa se da će do 2020. g. depresija postati druga na listi najprisutnijih bolesti, odmah iza srčanih.Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvoiz 2008. g. kroz posljednje desetljeće u Hrvatskoj oko 1000 ljudi godišnje počini suicid. Na izvršen suicid dolazi oko osam pokušaja, dok još oko tri puta više ljudi o njemu intenzivno razmišlja. Zbilja uznemirujući podaci!
Ušli smo u crkveno vrijeme došašća ili adventa, vrijeme priprave za Božić.TeologRahnerga je nazvao lijek protiv utopije.Došašće stoji kao odgovor vjere na našu zagledanost u budućnost. Ono pred nas stavlja budućnost koja ne ovisi o onome što se može u ovom ili onom povijesnom trenutku postići, ili što nam nude i obećavaju vlastodršci i krojači ekonomskih politika. Došašće usmjerava naš pogled na budućnost koja se ispunja u zajedništvu s Bogom. Bog nam je sam jamči.
U NADI SPAŠENI
U enciklici U nadi spašeni(2007.) papa Benedikt XVI. je napisao: ‘Važno je znati da se mogu uvijek nadati, čak i onda kada se čini da u mome osobnom životu ili u danom povijesnom trenutku nema mjesta nadi. Samo velika sigurnost nade da moj osobni život i povijest u cjelini, unatoč svim promašajima, drži i čuva neuništiva snaga ljubavi i da, zahvaljujući njoj, imaju smisao i važnost, samo jedna takva nada može ohrabriti čovjeka da djeluje i ne posustane. […]Mi samo možemo otvoriti sebe i svijet Bogu, a to znači istini, ljubavi i dobru. […] Možemo svoj život i svijet osloboditi otrova i svega onog nečista što bi moglo uništiti sadašnjost i budućnosti. Možemo otkriti izvore stvaranja i čuvati ih čistima i tako se služiti stvorenim svijetom, tim darom koji nam je Bog dao, da to bude u skladu s njegovim nutarnjim potrebama i svrhama. To ima smisla i onda kada naizgled nemamo uspjeha ili imamo osjećaj da smo nemoćni pred nezadrživim naletom protivnih sila.’
Došašće je vrijeme koje nas potiče da usmjerimo svoj pogled prema Onome koji ima doći. Mi vjerujemo da će Isus Krist, koji je svojim prvim dolaskom ispunio starozavjetna iščekivanja za Spasiteljem, svojim drugim dolaskom ispuniti i sva naša iščekivanja za puninom života. Jamstvo takve vjere je njegovo utjelovljenje, smrt na križu i uskrsnuće. Jedino takva vjera može dati pravi sadržaj našoj životnoj nadi i stvoriti istinsko veselje dok u liturgijskom ciklusu slavimo događaje iz povijesti spasenja, a koji živo predočuju našu budućnost.
