Iz razloga što nije vjerovao svojim drugovima da je Isus uskrsnuo Toma je dobio nadimak ‘sumnjivac’. U njegovim riječima, kako neće vjerovati dok sam svojim rukama ne dotakne Isusove rane, prepoznajemo stavove mnogih koji tvrde da vjeruju ‘samo ono što vide’, odnosno ‘samo ono što se može dokazati’. Bez obzira što bi ovakav stav, kada bismo ga sasvim doslovno provodili u svim drugim područjima života, učinio isti praktično nemogućim, činjenica je da ga u pitanju vjere mnogi zauzimaju te im je on ozbiljna zapreka, upravo kao i Tomi, da povjeruju svjedočanstvu apostola, danas Crkve, u Isusovo uskrsnuće.
Čovjek oduvijek nosi u sebi nemir, sumnju, pitanja koja traže odgovore. Pitanja i sumnje svima su nam bliski. U svakom od nas krije se sumnjivac Toma. Teologija obično govori o dva oblika sumnje. Jedan je onaj koji spada u samu strukturu vjere. Vjernik je pozvan da uvijek iznova propituje i promišlja o sadržaju vjere na koju pristaje kako bi ga što bolje upoznao i tako učvrstio svoju vjeru. To je zdrava sumnja (Ratzinger je naziva ‘sumnjajuća vjera’) koja, svjesna svoje krhkosti i ugroženosti, neprestano traži, propituje, hrva se s istinom, trudi se ići naprijed i rasti u razumijevanju sadržaja Božje objave. Takva sumnja je snažan pokretač vjere koji je potiče da bude živa, da raste i sazrijeva. Iz ovakve sumnje rađa se teologija, sustavno promišljanje i tumačenje vjere bez čega je danas pristup kršćanstvu nezamisliv. Vjera je trajna zadaća koja uvijek iznova iziskuje naš trud i zalaganje. U tom smislu možemo reći da vjera onih koji u sebi nikad ne daju prostora zdravoj sumnji, koji se ne pitaju i ne traže, ostaje prilično kržljava, nerazvijena i plitka te kao takva nema snage pomoći im da se nose sa svim izazovima koje život pred svakog od nas stavlja.
VJERA KAO STAV
Vjera je uvijek izlaženje iz samoga sebe, napuštanje očitosti i sigurnosti utemeljenih u onome što sam mogu, znam ili umijem te oslanjanje na drugoga – na Boga. On sam nas na to poziva. Taj prijelaz uvijek je traumatičan, jer nas nužno stavlja u stanje beskrajne nemoći, ranjivosti i nesigurnosti. Međutim, ako vjera želi postati ozbiljan stav i opredjeljenje na kojima ćemo moći temeljiti svoje životne nade i ljubavi, onda je prolazak kroz iskustvo sumnje neizbježan. Pročišćavajuću snagu sumnje lijepo je opisala naša teologinja s. Marija Pehar: ‘Koliko god bilo bolno i koliko god se na prvi pogled tako činilo, iskustvo sumnje nije razarajuće, nego pročišćavajuće za istinsku vjeru. Ono čovjeka upućuje na spoznaju da je vjera iskustvo transcendentnog i čovjeku nedokučivog. To u konačnici znači da ovo iskustvo uključuje u konkretnoj svakidašnjici priznati i prihvatiti dimenziju nesigurnosti, rizika i neke vrste tame i sumnje kao trajnoga obilježja vjere. Iskustvo živoga Boga uključuje i iskustvo mukotrpne i nepodnošljive Božje šutnje i odsutnosti i trajan hod s Njim kao skrovitim, te životno svjedočenje da se živi i slobodni Bog ne dopušta ujarmiti u ljudske namisli i želje.’ Osim toga, sumnjajuća vjera, navodi Ratzinger, vjerniku pomaže bolje razumjeti nevjernika, a nevjerniku vjernika. Slično misli i K. Barth, za koga je iskustvo sumnje lijek protiv oholosti prema nevjernicima u koju vjernik može upasti zbog ‘predoziranosti’ vlastitom sigurnošću u vjeri.
Pored ove postoji grješna sumnja. Ona se rađa u duhovnoj lijenosti i nemaru, u dvoličnoj i polovičnoj vjeri, u ravnodušnosti naspram Boga i vjere u nj, u grijesima i grješnim navikama koje nas čine nesposobnima ozbiljno ići putem obraćenja. Takva sumnja je razarajuća. Ona je poput nametnika koji se širi vjernikovim bićem sve dok ga potpuno ne zahvati te ga pretvori u nevjernika, odnosno, kako kaže Katekizam Katoličke Crkve, dok ga ne dovede do stanja potpunog duhovnog sljepila. Istina je da takvoj sumnji uvelike može pogodovati duh vremena i sredine, površan i grješan život vjernika, skandali u Crkvi, napose onda kada nekoga izravno dotiču. Tim je odgovornost svakog vjernika, jednako za vlastitu kao i za vjeru drugih, veća.
BAŠTINJENJE VJERE
Sumnjivac Toma je do vjere u uskrsnuće, odnosno do osobnog susreta s Uskrslim, došao kada je bio u zajedništvu s ostalim apostolima ‘prvoga dana u tjednu’. To je praslika euharistijskog zajedništva Crkve. Prije toga bio je zatvoren u razočaranost i zajedljivu sumnju zbog Isusove smrti na križu. Očito, samo mu je ona bila pred očima. Nije mogao vidjeti dalje. Sada mu se odjednom otvara sasvim novi obzor života, do tada nepoznat, te on izriče iskrenu i snažnu ispovijest svoje vjere: ‘Gospodin moj i Bog moj!’ Ovdje leži vrlo važna poruka kršćanstva: uskrsna vjera je nešto što baštinimo, što nam posreduje zajednica Crkva po tajni euharistije. U njoj je uskrsli Isus živ i trajno prisutan. Tu ga možemo osobno sresti. Tu se obzori našeg života šire sve do vječnosti. Euharistija je najbolji odgovor na sve naše iskrene sumnje i učinkovit lijek protiv onih griješnih.
