‘Štovanje Boga bez žrtve’ M. Gandhi je ubrojio među sedam smrtnih grijeha modernog vremena. Izravan utjecaj takvog stava prema Bogu možemo lako prepoznati u odnosu modernog čovjeka prema životu kao takvom. O poimanju Boga sasvim ovisi poimanje čovjeka i svijeta. Zato o odnosu čovjeka prema Bogu ovisi čovjekov odnos prema životu.
Zbilja, današnji čovjek ne razumije žrtvu i ne cijeni je. Štoviše, pribojava je se. Prihvaća je samo onda kada mu izravno donosi nekakvu opipljivu (vremenitu) korist ili kada je na nju prisiljen. U protivnom sve čini da je iz života ukloni. Život je vrijedan onoliko koliko se u njemu uživa, a žrtva to priječi. Ljudi danas hoće ljubiti bez žrtve, steći bogatstvo bez žrtve, odgajati djecu bez žrtve, prijateljevati bez žrtve, voditi politiku (brigu za opće dobro) bez žrtve, klanjati se Bogu bez žrtve… Život u svom istinskom bogatstvu i snazi, kakvog nam samo iskustvo žrtve otkriva, ostaje im zato sasvim nepoznat, neshvatljiv i neprihvatljiv. U takvom stavu prema životu kao njegova svrha i mjera nužno se nameće užitak i zabava – ‘kruha i igara’. Zabava, i zarada radi zabave, potisnula je obred te se pretvorila u ‘religiju’ modernog doba. I tu se otvaraju širom vrata perfidnoj manipulaciji čovjekom po principu: zabavi pa vladaj. Žrtva je ostala tek simbolika ispražnjena od stvarnog sadržaja, često svedena na patetiku ili teatralno pozerstvo.
NOGOMETNO LUDILO
Globalno ‘nogometno ludilo’ to sasvim lijepo pokazuje. Čak i ljudska tragedija postaje prilika za zabavu u kojoj u prvi plan dolaze ‘zabavljači’. Oni pozerski igraju, pjevaju, sviraju i paradiraju za žrtve nesreća te postaju veći ‘heroji’ od onih koji se stvarno žrtvuju. Nije čudo da u takvom svijetu istinsko kršćanstvo sa svojim stavovima prema životu postaje nerazumljivo i neprihvatljivo. Očekivati je da će se taj jaz još više širiti.
Dva kršćanska blagdana koja ovih dana slavimo – Presv. Trojstvo i Tjelovo – promoviraju kršćanski pogled na život koji se fundamentalno shvaća kroz logiku žrtve. Koja je veza žrtve i života? Isključuju li jedno drugo ili je po srijedi sasvim drugačiji odnos? Biblija, a slično i iskustvo većine drugih religija, čovjekovu iskonsku potrebu da štuje Boga – kojeg shvaća kao tvorca života i onoga o kojem mu život sudbinski ovisi – predstavlja nam u vidu žrtvenog obreda, koji je istovremeno čin slavljenja, okupljenja, pomirenja, predanja, sjedinjenja, saveza, zahvale… Razni oblici žrtve imaju u temelju uvijek istu misao: život se promovira kada se daruje; novi život se rađa iz žrtve. Žrtva je potreba ljudskog srca – to je temeljno iskustvo vjere.
Dogma o Presv. Trojstvu, naizgled apstraktna misao bez stvarnog značenja za život, zapravo je vrlo konkretna – najkonkretnija životna istina. Ona nas poučava da je Bog u sebi Jedan i Trojica, jedan u božanskom jedinstvu i trojstven troosobnom zajedništvu. Pri tome nam Božje zajedništvo predočava kroz nama najbliže pojmove oca, sina i duha kako bismo što bolje mogli ‘zaviriti’ u obilje života u Bogu te otkrili tajnu života po kojoj smo sami stvoreni i možemo istinski živjeti. Bog je naš Otac. On nas je u ljubavi divno stvorio kao svoju uzvišenu sliku. Po svome Sinu, kojeg je iz ljubavi za nas predao, još divnije nas je otkupio od grijeha i smrti. Po svom Svetom Duhu štiti nas i čuva u istini i ljubavi da bismo ga mogli spoznati i k njemu u nebesko zajedništvo (ponovno) prispjeti.
Ljudskom shvaćanju ova se dogma čini nemogućom. Ipak, to je moguće, jer biblijski Bog je Bog ljubavi. U božanskom jedinstvu osobe Presv. Trojstva žive odnos savršene ljubavi. A ljubav je žrtva, sebedarje, odnos bespridržajnog darivanja i primanja. ‘Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje’, kazao je Isus na Posljednjoj večeri. U tome leži tajna svakog života: on je plod božanske ljubavi, plod žrtve. Ljubav život stvara i umnaža, a sebičnost ga ubija.
NA SLIKU BOŽJU
Tvrdnjom da je čovjek stvoren ‘na sliku Božju’, da je u njega, sačinjena od praha zemaljskog, Bog udahnuo svoj dah i tako ga učinio ‘živom dušom’, potiče nas da u Bogu – Jednom i Trojici – otkrivamo sebe i u sebi Boga. Čovjekova duboka težnja za savršenstvom života te jednako tako duboka potreba za zajedništvom, koju ponajbolje očituje egzistencijalni strah od samoće (‘čovjek je biće zajedništva’ govorili su već grčki filozofi), nedvojbeno odražavaju da čovjekova narav nosi tragove Božjeg jedinstva i trojstva. Zato tek u tajni Božjeg bića, koju nam žrtva otkriva, možemo pronaći pravi izvor i uzor vlastitog postojanja.
Svetkovina Tjelova otkriva nam nadalje da se Bog u svom bogatstvu života ne zatvara pred čovjekom, nego mu se nudi. Po savršenoj žrtvi svoga Sina on uklanja svaku zapreku pred nama te nam se nudi kao kruh i vino, kao jelo i piće, po kojima svatko od nas već sada može otajstveno sudjelovati u njegovom božanskom zajedništvu života i ljubavi.
