Žučna i mučna rasprava oko predstojećeg referendumao ustavnoj definiciji braka tolika je da ju je ovih dana nemoguće zaobići. Međutim,ne bih se ovdje bavio samim sadržajem referendumskog pitanja niti obrazlagao svoj stav (vjerujem da ga lako možete pretpostaviti), nego bih sâmo pitanje te, napose,sveprisutnu javnu raspravu pokušao staviti u širi društveni i kulturološki kontekst. Naime u ovoj, kao i svim sličnim raspravama koje se vode oko etičkih pitanja iz područja života (pitanja ospolnosti, abortusu, začeću, kontracepciji i spolno prenosivim bolestima,umjetnoj oplodnji, maloljetničkoj trudnoći, zdravstvenomodgojui sl.),vrloje uočljiva ista matrica po kojoj se one odvijaju.Problem se sasvim površno svodi na ideološku razinu te se rasprave najčešće pretvaraju u medijsku buku i galamu u kojoj se nadglasavanjem i etiketiranjemprotivnika pokušava ‘dokazati’ vlastite stavove. Pravih rasprava o srži problema jedva da ima. I teško se oteti dojmu kako se najtemeljnije pitanje, ono od kojega sve polazi,uopće ne želi postaviti. A to je antropološko pitanje: što je osnovna istina o čovjeku koja bi bila polazište i temeljno mjerilo za sva druga pitanja o njegovom životu?
PRAVO NA ZALAGANJE
U toj buci i galami redovito je na meti napada Crkva. Razlog tomu je što su njezini stavovi redovito oprečni onima koje promiče dobar dio medija i civilnih udruga u Hrvatskoj, a u ovom slučaju i stranke vladajuće koalicije. Mnogi od njih Crkvi uporno žele ograničiti ili čak potpuno uskratiti pravo na javno zalaganje u pitanjima općeg dobra. ovakvi stavovi nisu ništa novo niti specifikum našeg društva. U njima se jasno prepoznaje antireligijsko prosvjetiteljsko nastojanje,već dugoprisutno u zapadnoeuropskoj kulturi,da se pitanje o Bogu, a onda i sve što je vezano za vjeru, proglasi neznanstvenim te mu se time ograničiutjecaj u javnosti. O znanstvenosti govora o Bogu, možda, drugom prilikom. Međutim, gorući i nerješivi problemi modernog društva dovode nas do toga da je iskrendijalog svih relevantnih društvenih čimbenika, među njima svakako i religije,prijeko potreban za njegov daljnji napredak.
O ovoj temimnogo je govorio i pisaopapa u miru Benedikt XVI., napose u svojim obraćanjima izvancrkvenoj javnosti (politici, znanosti, kulturi, drugim religijama…). Redovito je isticaonužnost iskrenogdijaloga vjere i razuma. On tvrdida vjera i razum mogu i moraju ići skupa. Jednostavno kazano, papa Benedikt tvrdi da teolozi, religijski vođe, filozofi, znanstvenici, kulturnjaci, političari i gospodarstvenicimoraju dijalogizirati kako bi pronašli dodirne točke na kojima će zajedno graditi brigu za opće dobro – ilićemo propasti. Društvo je postalo toliko složeno, životiljudi toliko isprepleteni, posljedice pogreška i zastranjenjasve pogubnije i razornije,da više nitko nije siguran. Gospodarska kriza nedvojbeno otkriva duboku krizu morala. Krajnosti kao što su vjerski fundamentalizam (vjera bez razuma) i sve agresivniji laički fundamentalizam (razum bez vjere, znanost bez teologije, društvo bez morala i religije) sve su veća prijetnja za stabilnost društva.Nikome više nije moguće mirno i nezainteresirano stajatipo strani, ili uporno ustrajavati na nekakvoj ”svojoj istini”, ilitražiti ‘svojaprava’ na sve što mu padne na pamet. Ako se ne dogodi promjena u pravcu takvog dijaloga, ozbiljno će biti upitanjubudućnost naše kulture.
U poznatom govoru u Regensburgu 2006. g. (onom koji jenajviše bio napadan), papa kaže da ‘um koji je gluh za božansko i koji je religiju gurnuo u područje supkulture nije sposoban za dijalog kultura.’U Madridu na svjetskom susretu katoličke mladeži 2011. poručio je da ‘moral i etika u budućnosti moraju imati veću ulogu u formiranju gospodarske politike’. Ovuproblematikupapa nije zaobišaoni zaposjeta Hrvatskojiste godine.U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, obraćajući se predstavnicimacjelokupnog hrvatskog društva,govorio je o savjesti kao onoj koja nas sve povezuje i oko koje se svi zajedno trebamo zauzimati. ‘Tema savjesti je transverzalna glede raznih područja u kojima djelujete i temelj je slobodnog i pravednog društva, kako na nacionalnoj, tako i na nadnacionalnoj razini… Kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o tomu kritičkom čimbeniku, odnosno o savjesti, o tome kako se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje. Ako se savjest, prema prevladavajućem modernom shvaćanju, ograniči u subjektivni okvir, u koji se smješta religiju i moral, onda krizi zapada nema lijeka, a Europa je osuđena na nazadovanje. Ako se, naprotiv, savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost… Oblikovanjem savjesti, Crkva daje društvu svoj dragocjeni prinos’, kazao je tada papa Benedikt.
BUDUĆNOST U TAMI
Treba također nadodati da je njegov nasljednik papa Franjo, koliko god to mnogi pokušavali drugačije prikazati, u potpunosti na istoj liniji. O tomu najbolje svjedoči njegova enciklika Svjetlo vjere. U njoj primjerice, potpuno u Benediktovom stilu, upozorava na relativiziranje istine, koju se svodi na ‘subjektivnu autentičnost pojedinca, koja vrijedi samo za pojedini život.’Ističe nadalje kako se postupno uviđa ‘da svjetlo autonomnog razuma ne uspijeva dovoljno osvijetliti budućnost; na kraju ona ostaje obavijena tamom i ostavlja čovjeka u strahu od nepoznatog… Kad nema svjetla, sve postaje zbrkano, nemoguće je razlikovati dobro od zla, put koji vodi k cilju od onoga po kojemu hodeći ponavljamo krugove, bez usmjerenja.’
Prigodno načelno povlađivanje ali stvarnozanemarivanje i zaboravljanje onoga što ovi pape tako jasno govore otkrivaju kako, čini se, ni jedan ni drugi nisu baš ozbiljno shvaćeni.
