Među Isusovim čudesni djelima posebno mjesto zauzimaju ona u kojima on slijepcima oči otvara. Takvih je najviše navedeno u evanđeljima. Prošle nedjelje na misama se čitao jedan od njih. To je vrlo bogat Ivanov prikaz ozdravljenjaslijepca od rođenja. Ozdravivši on postaje svjedok Isusove spasiteljske snage. Samim time postaje također izazov za druge, za njihovu (ne)vjeru u Isusov mesijanizam. Izazvani su napose farizeji koji nimalo blagonaklono nisu gledali na Isusa. Sada im smeta što je slijepca ozdravio u subotu. Međutim, na vidjelo izlazi njihova sljepoća – sljepoća srca i duše, još gora i pogubnija od one tjelesne.Očito jeda je sljepoća tjelesnih očiju ovdjemetafora za duhovnu sljepoću. Prvotni cilj evanđeliste nijeopisati sam događaj, nego njegovo teološko značenje koje onda postaje poruka vjere za svakoga od nas.
Svjetlo kao simbol jedan je od najznačajnijih u Bibliji. Susrećemo ga već na samom početku. Stvaranje reda u pustoj i praznoj zemlji počinje stvaranjem svjetla. Evanđelist Ivan se upravo na to vezuje na početku svog evanđelja. On Isusa predstavlja kao Riječ (Logos, Mudrost) koja je svjetlo po kojoj je sve postalo i kojerasvjetljuje svaku tamu. Sva drama svijetasastoji se u tome da Isus – ‘svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka’ – dolazi na svijet, ali ga ljudi ne primiše. Više su voljeli tamu, jer im djela bijahu zla!? A onima koji ga primišepodade moć da postanu djeca Božja. Dualizam svjetlo-tamau biblijskoj tradiciji najčešće izriče moralno stanje pojedinca ili zajednice, a ne spoznajno. To će reći da se ne radi u prvom redu o uvidu u to što je istina ili dobro, nego o htjenju da se isto prihvati kada se spozna. Prema tome: u tami hodi onaj koji je usmjeren prema zlu, i to može biti netko obrazovan koji jako dobro shvaća što je dobro a što zlo, dok hoditi u svjetlu znači biti predan dobru i istini, ito ne ovisi nužno o nečijoj učenosti. Prosvjetljenost pojedinca ogleda se u plodovima njegova djelovanja, odnosno u njihovoj korisnosti za izgradnju skladnoga života na osobnom i društvenom planu.
DOBRO ZA ZLO
Temeljem ovoga lako možemo razumjeti zašto je sv. Augustin tvrdio da je duševno sljepilo uzrok svih čovjekovih zala i promašaja. Zaslijepljen čovjek ne vidi, ili ne želi vidjeti, krajnji izvor dobra koji je, vjerujemo, u Bogu. Takav niti u sebi i oko sebe ne može pravo spoznati dobro. Lako zlo zamijeni za dobro, a dobro za zlo.
Opisujući reakcije drugih nakon ozdravljenja slijepca, u prvom redu farizeja, Ivan vrlo vješto metaforički oslikavaborbu svjetla i tame među ljudima. Farizejima smeta Isus. Oni ga nisu spremni prihvatiti, iako im je jasno da njemu u prilog govorečinjenice kao i starozavjetna objava. Zato im smeta i onaj koji svjedoči o njegovoj čudesnoj moći. To je borba u svijetu, borba iskrenosti i licemjerja pred Božjim znakovima, borba istine koja nas prosvjetljava i laži koja nas zarobljava u tami. Tako je uvijek bilo. To je povijest ljudskog roda. U nju smo svi uronjeni. Laž ne podnosi istinu, sljepoća ne podnosi one koji vide. Zato im smetaju svi oni koji raskrinkavaju njihovu sljepoću.
Svi imamo otvorene oči i uši, a opet niti čujemo niti vidimo. I to je najveće zlo. Ne mora biti zlo što netko nema fizički sluh ili vid. Štoviše, patnja i nesreća mogu nam biti izvrsna prilika da spoznamo Božju slavu. Toliki su u trpljenju pronašli Božju ljubav. Problem je sljepoća i gluhoća srca i duše unatoč zdravim očima i ušima. Toliko je oko nas krivih pogleda, misli, zaključaka, odluka, osuda… Koliko bijede i nesreće ne primjećujemo i ne čujemo? S kolikim lažima živimo postupajući s njima kao s najrazumljivijim istinama? Koliko puta ne vidimo, ili ne želimo vidjeti istinu? Za to smo itekako odgovorni. Toj gluhoći i sljepoći vrlo je teško pronaći lijek, zato što je nismo svjesni ili je ne želimo priznati. Naprotiv, mislimo da savršeno vidimo i čujemo. I onda nam smetaju oni koji nas samom svojom pojavom suočavaju s našom sljepoćom. Imamo potrebu obezvrijediti ih, ušutkati, ukloniti… Povijest bilježi da su se totalitarni režimi najbrutalnije obračunavali s onima koji su jasno uočavali njihovu laž i na nju upozoravali.Nije li i danas tako? Pogledajmo samo javne govore i rasprave o najvažnijim moralnim, povijesnim, političkim ili gospodarskim pitanjima društva, komentare po časopisima i portalima, ali i svakodnevne međuljudske razgovore… Svatko je uvjeren da sam najbolje vidi. Tako je malo samokritičnosti! Tako malo spremnosti da se drugog sluša i čuje. Tako malo iskrenog traženja istine!? A tek, koliko potrebe, koliko strasti da se drugog ponizi, ismije ili ušutka?! Živimo u silnoj komunikacijskoj buci i metežu. Zato nije čudno da nam je društvo postalo pozornica na kojoj slijepi vode slijepe, gluhi gluhe i svi se silno nadvikuju. U takvom ozračju oni koji zbilja vide za ostale su slijepci, zanesenjaci, iz nekog drugog vremena… I čemu se čuditi da nam se događa sve ovo što se događa?
PROČIŠĆENJE DUŠE
Korizma je vrijeme pročišćenja duše i tijela. Svakome od nas je potrebno čišćenje duševno i tjelesno. Taj proces mi obično nazivamo obraćenje ili rast u vjeri. To je trajan proces, trajno obračunavanje s tamama unutar samoga sebe. Autentično obraćenjeuvijek polazi od istine o samome sebi. Samo tako se možemo otvoriti istinskom gledanju i slušanju. To je prvi korak. Na nj se uvijek iznova trebamo vraćati. Svatko od nas treba shvatiti kako je u izvjesnoj mjeri i slijep i gluh. Lažna samouvjerenost najveća je zapreka u rastu pojedinca prema istinskoj spoznaji vjere. Štoviše, upravo je ona najočitiji pokazatelj da bolujemo od sljepoće duha koju ne želimo priznati.
Vjera je prosvjetljenje. ‘Blagočistima srcem: oni će Boga gledati!’To je drugačije od racionalističkog prosvjetiteljstva. Ovo se događa po življenju vjere. Vjera prethodi prosvjetljenju. Treba je živjeti da bi se iskusilo snagu njezina svjetla. Biblija, molitva i post, život po Božjoj riječi i po sakramentima – sve nas to predisponira da doživimo Božje svjetlo pa da vidimo svijet Božjim očima, kakav uistinu jest. Jer, kako kaže sam ozdravljeni slijepac farizejima, Bog ne uslišava grješnike, nego one koji su bogobojazni i vrše njegovu volju.
