Uskrsnuće Isusa Krista za nas je kršćane središnji i najvažniji sadržaj vjere. Kršćanstvo se rodilo na Uskrs.U središtu Uskrsa, tako i kršćanstva, božanski je zahvat u prirodni red postojanja koji ga u samoj njegovoj bitičudesno preobražava: osmišljavaga dajući mu potpuno novu perspektivu koja prekoračuje zid smrti. Uskrsnuće je cilj prema kojem je usmjereno cjelokupno Isusovo zemaljsko djelovanje, sve što je činio i govorio, te je u isto vrijeme polazna točka iz koje se ono jedino pravo može razumjeti. Za kršćanstvo smisao cijelog ljudskog postojanja svodi se na pitanje: je li Krist uskrsnuo ili nije? Sv. Pavao vrlo jednostavno tvrdi: ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera naša. Tada nad nama gospoduje zlo i smrt. Oni koji umiru, propadaju. Život gubi svoj krajnji smisao. Vjera u Boga gubi smisao. Pouzdanje u Krista isto tako, jer ufati se u njega samo u ovom životu činilo bikršćane najbjednijim od svih ljudi, kaže Pavao. Međutim, ako je Isus Krist zbilja uskrsnuo, onda smrt njime ne gospoduje. Onda je on doista praviBog, jerjači od smrti može biti samo netko tko je božanske naravi. U tom slučaju sve njegove riječi i sva njegova djela imaju također božanski pečat. Tada je on zbilja ‘Put, Istina i Život’, kako sam za sebe reče, te jedini razuman stav prema njemu jest potpuno prihvaćanje svega što je naučavao. Treće opcije nema.
IMUNI NA LOGIKU
Ipak ovakav silogizam teško će nekoga učiniti kršćaninom. Potrebno je nešto više od krutog logičkog zaključka. Neobično je, ali istinito, da smo mi ljudi u najtemeljnijim pitanjima života prilično imuni na zdravu logiku. Upravo je tragično s kakvom lakoćom je odbacujemo zauzimajući pri tome prilično nerazumne stavove. I to su najčešće stavovi koji odgovaraju našoj komotnosti, sebičnosti, pohlepi, duhovnoj lijenosti…Do Uskrsa se dolazi vjerom, živom i zrelom vjerom. Uskrs nije tek ljudska misao više ili manje shvatljiva. Nije niti povijesna činjenica više ili manje povijesno utemeljiva. Uskrs je događaj vjere. Zato evanđeoski tekstovi o Isusovu uskrsnuću nemaju funkciju uvjerljivog dokazivanja istoga nego ga više hoće znakovito pokazati te time našu vjeru ispravno oblikovati i usmjeriti. Ti su tekstovi brižno sastavljene pouke (kateheze) koje jezikom vjere (simbolima, metaforama i aluzijama) želepokazati snagu i značenje koje Isusovouskrsnuće ima za čovjeka vjernika i za vjerničku zajednicu. Žele nam pomoći da Uskrs sami otkrijemo kao središte vlastite vjere. Zato ove izvještaje treba čitati očima vjere, sa stavom učenika koji najprije ozbiljno prihvaća napisano, jer to je Božja riječ, a onda o tome razmišlja i zaključuje. Ovdje je silno važan taj odnos vjere i razuma u kojem se oni uzajamno traže i nadopunjuju: vjera razumu priskrbljuje sadržaj (objavljenu istinu) kojeg on sam nije kadar otkriti te je bez nje zatvoren u samoga sebe, a razum taj isti sadržaj obrazlaže te time vjeru oblikuje, produbljuje i usmjerava te je čuva da ne ode u nerazumljivosti slijepu isključivost.
KRAJNJA NEMOĆ
Prva vijest o Isusovu uskrsnuću događa se na grobu. I to je prva činjenica od koje treba početi tumačiti Uskrs. Treći dan nakon razapinjanja, dan nakon subote, Isusovi učenici i žene koje su ga pratile dolaze na grob i nalaze da je prazan. Ivan piše, kada je došao na grob, da ‘vidje i povjerova’.Prazan grob je najsnažniji simbol uskrsnuća. Grob predstavlja čovjekovu krajnju nemoć. Naš život se neminovno završava na tu u tami, muku i praznini groba. Grob pokazuje svu apsurdnost postojanja. Međutim, praznina groba potiče slutnju i zapitanost; potiče otvorenost prema onomu što se ne vidi i ne razumije te traži da se povjeruje. U susretu sa životnom prazninom čovjek nužno ostaje zapitan. I to je dobro! Vjera u uskrsnuće rađa se u suočenju s prazninom groba, s nedostatkom smisla, s ljudskim granicama koje najbrutalnije i najneumoljivije crta smrt. Izrasta iz stava gledanja svega što je oko nas i u što smo uronjeni a na što nemamo odgovor. Vjernik se mora suočiti s prazninom. Mora doći na grob, ući u nj, gledati i pitati se. Mora pustiti da mu smrtna žalost obuzme dušu. A onda dati prostora vjeri. Dokle god bježimo od grobova,dokle god u zabludama i prolaznim utjehama pokušavamo zaboraviti na smrt, patetičnim predstavamaje zamaskirati, dotle čvrsto ostajemo pod njezinom vlašću. Neobično, ali sasvim istinito. Bježanjem od smrti najočitije pokazujem da ona već ima vlast nada mnom. Tko pomišlja da može izbjeći životnu prazninu, tek onda ostaje zatvoren u nju bez životne perspektive. Tko prihvaća samo ono što razumije, a sve drugo ostavlja po strani kao nepostojeće i nepotrebno, taj sama sebe osuđuje da neprestano bježi od grobova, od praznina života i traži utjehu u prolaznom.
Smrti treba pogledati u oči. Grobovi su mjesta gdje se najsnažnije sluti uskrsnuće. Tu gdje je čovjek prazan i beznadan, upravo tu treba dopustiti vjeri da otkrije svjetlo kojerađa nadu u uskrsnu budućnost.
