Crkva u korizmenom vremenu poziva svoje vjernike da se intenzivnije pozabave duhovnim vježbama, što bi značilo da više mole, poste, vrše djela odricanja i milosrđa, da češće pođu u crkvu, npr. na pobožnost križnog puta, klanjanje ili kakvu vjersku pouku… Posebno se naglašava kako bi se u korizmi trebalo ispovjediti a o Uskrsu pričestiti. To je, kako kaže 3. crkvena zapovijed, najmanje što bi svaki vjernik trebao učiniti.
Korizma nas tako, više nego bilo koje drugo vrijeme, suočava s veoma zahtjevnim moralnim naukom Crkve. Kada je on u pitanju, često se čuju kritike da je prezahtjevan, nerealan, pa i nemoguć za prosječnog čovjeka. Pri tome se najčešće cilja na norme koje se odnose na spolnost i svetost života. Nije tajna da i među katolicima ima mnogo onih koji bi htjeli da Crkva u nekim od tih načela popusti, da se ‘prilagodi vremenu’ i postane ‘malo realnija’, pa da primjerice dopusti ili omekša u pitanjima rastave braka, umjetne kontracepcije, seksa izvan braka,homoseksualizma, abortusa, eutanazije, ređenja žena i sl. Svojom ležernom pojavom i praksom otvorenijeg govora o unutarcrkvenim slabostima papa Franjoje kod mnogih u početku svoga pontifikata stvorio takva očekivanja,iako sam za to nije dao baš nikakva stvarnog povoda. Gotovo nasilu su neke njegove izjave pokušali protumačiti kao zaokretu pogledu crkvenog nauka o homoseksualizmu, a on je na sebi svojstven način samo iznio već odavno poznat stav Crkve. I ništa više!
ZDRAVI LJUDI
Što nam, međutim, pokazuju ovakva razmišljanjai činjenica da se velik broj katolika ne pridržava pojedinih moralnih normi Katoličke Crkve (što i nije neka novost)? Pokazuje li sve to da je Crkva u krivu? Da njezin moralni nauk nema valjane argumente i da možda krivo tumači Objavu? Otkrivaju li se tu neke nove spoznajekoje bacaju drugačije svjetlo na navedenu problematiku? Ništa od toga! A istinitost istine ne ovisi o broju onih koji se za nju opredjeljuju, već o dokazima koji je potkrjepljuju.Spomenute činjenice, međutim, pokazuju nešto drugo. Pokazuju najprije da je moralni nauk Crkve zbilja zahtjevan. Zatim da je moderni mentalitet moralne popustljivosti uvelike zahvatio same katolike. Konačno, pokazuju da ideal na koji Crkvapoziva traži vrlo ozbiljne i hrabre vjernike koje privlači duhovna i moralna izvrsnost, a ne popustljivaosrednjost. Stoga očekivati da će Crkva mijenjati svoja moralna načela temeljem javnog mnijenja ilianketa zbilja je pokazatelj elementarnog nepoznavanja naravi same Crkve.
Ovo možemo vrlo lijepo pokazati jednom usporedbom iz područja medicinske skrbi za zdravlje. Mi smo svjesni da većina ljudi, dok su mladi i zdravi,ne razmišlja puno o svom zdravlju, da vrlo često ne žive zdravim životom, jedu prekomjerno i nezdravo, malo se fizički kreću, puše, piju, ne obavljaju redovito zdravstvene preglede i sl. Nisu rijetki ni oni koji znaju da im je zdravlje ozbiljno narušeno i unatoč tome žive nezdravo!? Je li sve to razlog zbog kojeg bi medicina trebala popustiti u svojim načelima i standardima o zdravlju i zdravom životu te ih ‘prilagoditi realnosti’? Mislim da to nikom pametnom ne pada na pamet, jer su to standardi koji ne ovise o praksi ljudi, nego se temelje na viziji medicine o savršeno zdravoj osobi.
Medicini je, kada stavlja pred nas svoja načela, cilj i mjerilo zdrava osoba. Što je cilj i mjerilo Crkvi kada stavlja pred nas svoja moralna načela? Odgovor treba potražiti u samoj naraviCrkve. Tu otkrivamo da njezina zadaćanije stvarati duhovne mediokritete, tek pristojne ljude koji će biti odgovorni, pažljivi, dobroga srca i iskrenih nakana; zadaća je Crkve da ljude posvećuje, što će reći da ih poziva na svetost i uči herojskim vrlinama. Ona svakog poziva da bude najbolji, da u sebi otkrije i oživi onaj neodoljivi mladenački idealizam koji je sam Bog u nas usadio (psiholozi ga nazivaju idealni ja) i koji nas potiče da težimo za najboljem i najvišem, bez obzira koliko to zahtjevno bilo. I to je razlog zašto je crkveni moralni ideal tako uzvišen, tako strog i zahtjevan.Tražiti od Crkve da ga snizi samo zato što je većini ljudi visok i teško ostvariv značilo bi tražiti od nje da se odrekne svoje temeljne misije radi koje ju je Isus Krist osnovao i obdario milošću posredovanja njegova spasenja ljudima.Crkva bi u tom slučaju zanijekala samu sebe.
‘UMNOŽIO SE GRIJEH’
Govor o Crkvi, međutim,nikako se ne smije zaustaviti samo na njezinom moralnom idealizmu. Uz taj govor uvijek je važno – zapravo nužno – imatiu vidu njezinu pokorničku praksu koja nudi beskrajnu blagost prema grješnicima. Nju joj je kao poslanje,jednako poslanju da bude učiteljica vjere i morala, ostavionjezin utemeljitelj, sammilosrdni Isus. Sv. Pavao jednostavno veli: ‘Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost’ (Rim 5,20).Bog nas poziva na svetost i od toga ne odustaje. Ali u isto vrijeme svoju svemoć najviše pokazuje praštanjem i milosrđem, kako nas uči jedna misna molitva. Dođe li tako svećeniku na ispovijed osoba koja mu iskreno ispovjedi neki od najtežih grijeha(abortus, homoseksualni spolni čin, bračnu nevjeru, tešku krađu, pedofiliju,ubojstvo nevinog ili masovno ubojstvo) svećenik bi mu,uzpouku o grješnosti takvih čina i prikladnu pokoru, na kraju sigurno kazao: ‘Ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga’ i njegovi bi grijesi u tom trenutku bili izbrisani. Točka!
Uz zadaću da ljude uči duhovnom savršenstvu, tj. svetosti,Crkva je osposobljena da posreduje bezgraničnu Božju milost opraštanja svima koji pogriješe u nastojanju da živetaj ideal svetosti. A to se praktično odnosi na svakog od nas, jer nitko od nas nije bez mane i grijeha. Oproštenje je najveći dar Božji koji Crkva posjeduje i posreduje ljudima.
Bez povezivanja ovih dviju krajnosti, pozivana svetost s jedne i bezgraničnog Božjegmilosrđa s druge strane, nijemoguće ispravno razumjeti katolički moralni idealizam.
