Iskustvo straha u naravi je ljudskog postojanja. Strah nas prati od samog početka našeg života (psihologija govori o prenatalnim traumama) pa sve do njegova kraja. Strah nas je siromaštva, bolesti, nemoći, nesigurnosti, neuspjeha, samoće, poniženja, smrti… Danas je vrlo opravdan strah za budućnost svijeta i opstanak čovjeka. Postoje i iracionalni strahovi. Svaki strah u konačnici je se svodi na strah od gubitka života, od smrti. On hrani sve druge strahove. I to nas ispunja nemirom i tjeskobom. Jer čovjek duboko u sebi traži sigurnost, mir, ispunjenje, sreću. Mi smo sazdani od težnje za puninom života. Zato tražimo istinu koja će rasvijetliti naš život, otkriti nam njegovu svrhu i cilj. Tražimo put koji će nas do njega dovesti. A svatko od nas jako dobro uviđa kako sam nije kadar nositi se s tom najdubljom potrebom našeg bića. Zašto smo stvoreni, kamo idemo i kako tamo doći – to su pitanja, zapravo vapaji naše duše, koji rađaju strah u nama. Ljudska težnja seže dalje od ljudskog shvaćanja.
PITANJE STRAHA
Strah, naravno, nije sam sebi svrha. Slutimo to jako dobro. Naprotiv, strah nas prisiljava da se bavimo temeljnim osmišljenjem našeg postojanja. O tome je vrlo pronicljivo promišljao njemački filozof egzistencijalizma Heidegger. On kaže da nam strah otvara vrata prema autentičnom postojanju. Za njega je strah odgovor života (Dasein-a) pred ništavilom. Da bi postigao autentičnost ljudski život se putem savjesti otvara svijetu, odbacuje svoju neautentičnost i na kraju potpuno ostvaruje svoj potencijal za bitak. Zato je strah potreban i zato je pravi dragulj među svim drugim osjećajima, kaže Heidegger.
Ovu misao možemo jako dobro povezati s biblijskim odnosnom prema strahu. Biblija pozna čovjekov strah i govori o njemu ‘bez imalo straha’ kao o jednom od osnovnih iskustava ljudskog života. Pri tome razlikuje strah čovjeka radi ugroženosti života (to je strah od smrti koji paralizira, ‘ledi krv u žilama’) od straha pred Bogom (to je strah koji se boji da ne izgubi Božju naklonost). Biblija zapravo želi pomoći čovjeku da nadvlada prvu vrstu straha tako što mu doziva u svijest da je izvor tog straha u samoj ljudskoj ograničenosti i smrtnosti te ga poziva da se osloni na Boga koji je jedina čovjekova sigurnost. Čini to svojim veoma prepoznatljivim ohrabrenjem čovjeku: ‘Ne boj se!’ Zanimljivo je da se taj poziv u Bibliji ponavlja 365 puta. Mnogi rado tumače da je to za svaki dan u godini po jedanput. Na taj način naš se prvotni i razarajući strah preobražava u strahopoštovanje pred Bogom. Postaje ‘strah Božji’, jedan od sedam darova Duha Svetoga, koji nam pomaže otkriti i izgraditi ispravan odnos prema Bogu. Bog je uzvišen i strašan, neshvatljivi Stvoritelj i Gospodar svega živoga, svega vidljivog i nevidljivog, ali istovremeno on je naš nebeski Otac, nama sasvim blizak i očinski naklonjen, ljubi nas više nego što otac ili mati mogu voljeti svoje dijete, te ga smijemo častiti umjesto da ga se bojimo. ‘Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah’, piše sv. Ivan. Možemo u konačnici kazati da nas Bog želi osloboditi od svakog straha, pa i onoga od njega samoga, te nas ispuniti strahom Božjim koji će nas čuvati od zla i grijeha te učiniti dostojnima da stojimo pred njim kaao njegova ljubljena djeca. Strah Gospodinji početak je mudrosti, više puta navodi Sv. pismo.
NAJSNAŽNIJI GOVOR
Najsnažniji biblijski govor o strahu je onaj Isusov učenicima na Posljednjoj večeri, dakle pred samu svoju muku i smrt. Videći kako su uznemireni – a kako i ne bi bili kada su vrlo dobro slutili što će se dogoditi – Isus ih tješi: ‘Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Tko je vidio mene vidio je i Oca.’ Ovdje je izrečena temeljna istina o čovjeku: Bog je naš Otac i naše je mjesto kod njega u njegovoj nebeskoj kući. S njime i u njemu ispunjavaju se sve naše težnje i naš život dolazi do punine. To je istina koju nam objavljuje Isus. Naš zemaljski život je putovanje kući. On nam svojim riječima i djelima pokazuje put te mukom i smrću otvara vrata i pripravlja mjesto u Očevoj kući, u kojoj, kako piše Knjiga Otkrivenja, ‘smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu’. Ali to treba vjerovati. Vjera je odgovor na naš strah, vjera u Boga i u njegova Sina Isusa koji nas k njemu vodi.
Vjera je tako ponajprije povjerenje, bezgranično povjerenje u Boga Oca koje nadilazi svaku ljudsku nemoć, pa i onu pred smrću. Kada vjerom prihvatimo da Bog i njegova obećanja, koja nam je po svome Sinu Isusu dao, budu temeljni sadržaj našeg života, kada ih prihvatimo kao odgovor na svaku našu težnju za životom – tada će prestati svi naši strahovi i srce će nam se umiriti. Po vjeri to možemo! Svjedočili su to i svjedoče nebrojeni vjernici, napose mučenici, koji predani u Božje ruke umiru bez straha.
