Čovjek je uronjen u neprestanu borbu između života i smrti. Teško se oteti dojmu kako na kraju ipak smrt pobjeđuje. Da, smrt je jača od čovjeka! Na kraju ga potpuno svlada. Moć smrti se najviše očituje u tome da čovjeku oduzima budućnost. Naš pogled dopire samo do zida smrti. Ona nas vrti u vrtlogu sadašnjosti i prošlosti ispunjenom strahovima, krivnjama, bježanjima, krivim odlukama, tuđim nepravdama, nesrećama, neispunjenim željama,uzaludnim potragama za utjehom… Sve nas to satire, a izlaza ne vidimo. Jer što je čovjek bez budućnosti? Reinkarnacija, ponovno vraćanje u vrtlog borbe života i smrti – zar je to budućnost? Život u djelima koje ostavljamo, u uspomenama drugih, koliko god one bile uzvišene i poticajne – zar je to budućnosti? Znanje i prosvjećenost koji nam pobliže osvjetljavaju nikad do kraja spoznatljive procese rađanja i umiranja – zar je to budućnost? Stoičko mirenje s apsurdnošću ljudskog postojanja – zar se na to treba svesti naš pogled prema naprijed? Kako god okreneš, ljudski se život na kraju svede na obitavanje u sjeni smrti i nikada ne znaš kad si na redu. Njezina zla kob prati nas na svakom našemo koraku. A u izravnom susretu s njom,na grobu, u sprovodima – tu se tek vidi sva apsurdnost čovjekova zemaljskog života. Svečani sprovodi, vijenci, prigodni govori i pjesme,slabe utjehe, uređeni grobovi – time pokušavamo uzaludno uljepšati smrt, ublažiti njezinu rugobu, ukloniti zadah truleži kojim kao da nam se podmuklo podruguje. Koliko uspijevamo govori činjenica da na grobovima govorimo samo o prošlosti, o uspomenama, dok budućnost, kada se i spomene, onda je to uz tjeskobu i osjećaj nemoći koju smrt ostavlja iza sebe.
BORBA ZA SPAS
Smrt nije samo činjenica koja nas čeka na kraju zemaljskog puta. Naš život sastavljen je od neprestanih umiranja i rađanja. Svaki gubitak, svako odricanje, svaki strah i bijeg od umiranja, svako nastojanje da pozornost usredotočimosamo na ovaj život do smrti, sve to samo potvrđuje da smrt vlada ljudskim životom. Borimo se za život koji ne možemo spasiti. Tijelo stari, satiru ga bolesti, dobar dio života trpimo slabosti svoje i svijeta oko nas čekajući da ga smrt svlada.Borba za spas zemaljskog života, nerpestano izbjegavanje smrti lako nas stavi u krivi odnos prema životu. Umjesto da od smrti bježimo, trebalo bi naći načina da joj se suprotstavimo, da joj iziđemo u susret, da je pobjedimo!? Nije moguće da ona ima posljednju riječ! Ako je već mi sami ne možemo pobijediti, ima li netko tko može?
Ovih dana mi kršćani ulazimo u Veliki tjedan kada obredno oživljavamo najuzvišenije tajne naše vjere. U središtu je Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Mi vjerujemo da je upravo to odgovor na nepobjedivu snagu smrti. Isus Krist je najhrabrije kročio ususret smrti navješćujući da ona nema zadnju riječ. Srž naše vjere je u dubokom uvjerenju da je on svojom smrću na križu pobjedio smrt i otupio njezin žalac. Time je pobjedio mržnju, nepravdu, strah, tjelesnu propadljivost, bezperspektivnost ljudskog života… i učinio da život zasja u punini, kako piše sv. Pavao.
SVJETLO ISUSA
Usred mraka zla, neuspjeha, bolesti, razočaranja i očaja stoji sigurno svjetlo Isusa iz Nazareta, koje nam pokazuje da i kroz smrt postoji prolaz. Ta se stvarnost ne može razumjeti ljudskim razumom. Potrebno je u nju vjerom uroniti, klanjati joj se, slaviti je. Onaj koji je pokušava samo ljudskim razumom shvatiti na kraju će poput R. Dowkinsa, jednog od najistaknutijih suvremenih teoretičara ateizma, samo zaključiti da je to ‘sveta budalaština’ i da su kršćani glupi kada na takvo što troše svoj život. Ne razmišljaju tako samo današnji zagovornici ateizma. Već je spomenuti sv. Pavao zaključio da je raspeti Krist u očima onih koji priznaju samo dokaze i ljudsku mudrost sablazan i ludost.
Završavam riječima našeg teologa T. Ivančića: „Kao u neki veličanstveni hram ulazi danas Katolička crkva u tzv. Veliki tjedan. Izvana se čini da je to tjedan tuge, žalosti, poraza. Ali iznutra osjeća se optimizam, hod prema pobjedi, ljubav koja se rađa i koja će se na Uskrs rasplamsati tako da je više nitko neće moći ugasiti. Lijepo je biti čovjek, zato što je Isus iz Nazareta živio na ovoj zemlji.“
