Marx se u svojoj kritici religije, koju je preuzeo od Feuerbacha, oca modernog ateizma, ponajviše okomio na religijsku vjeru u vječni život, odnosno na kršćanski pojam kraljevstva nebeskog u kojem se očekuje potpuno ostvarenje čovjekove težnje za savršenim životom. Feuerbach je religiju protumačio kao ljudsku tvorevinu. Čovjek stvara religiju iz samoga sebe i u nju projicira samoga sebe. Sadržaj religije, božanstva i dogme, odražavaju preobražene ljudske želje o savršenom svijetu te čovjeku njima pronalazi izlaz iz svojih strahova i patnja. Nije, dakle, Bog stvorio čovjeka, nego je čovjek stvorio ‘boga’. Religija kao takva, drži Feuerbach, otkriva ljudsko samopoštovanje,što je dobro, ali i njegovo samootuđenje, što nije dobro. On zato smatra da čovjeka treba probuditi iz tog religijskog sna i uvjeriti da je sam sebi ‘bog’.
ONOSTRANA ISTINA
Feuerbachovu filozofsku kritiku religije Marx je pretvorio u sociološku kritiku te zaključio da je ona ‘manifestacija izopačene svijesti’, ‘uzdah potlačenog stvorenja’ te –vjerujem, svima nama, koji smo na vlastitoj koži otrpjeli svu pomahnitalost marksističkog obračuna s religijom, dobro poznata sintagma– ‘opijum za narod’. Umjesto da se zauzima za ovozemaljsku istinu, čovjek se zanosi iluzornom onostranom istinom. Religija je društvena funkcija kojom se vlastodršci služe da iskorištavaju radničku klasu, držiMarxte je uvjerenkako je dokidanje njezine iluzorne sreće preduvjet čovjekove stvarne sreće. Marx je svojim političkim ateizmom utro putkomunizmu, jedinom ateističkom političkom sustavu do danas, koji se po mnogim analitičarimapretvoriou najveće zlo XX. stoljeća (veće i od fašizma) i jedno od najvećih u povijesti odgovorno za preko 100 milijuna nevinih žrtava. Svu apsurdnost ateističko-komunističke borbe protiv religije najbolje očituje činjenica da se sam komunizam,u zemljama u kojima je bio ili još uvijek jest vladajući režim, potpuno pretvorio u ‘ateističku religiju’ s vrlo jasno oblikovanim ‘božanstvima’, ‘dogmama’, kultom, blagdanima, ‘svecima’, ‘grijesima’ i sl. Sjetimo se samo kulta ličnosti ‘druga Tita’, NOB-a, Dana Republike, štafete, partije, diktature proletarijata, narodnih heroja, verbalnog delikta i sl. Ne ponovilo se! Ratzinger, međutim, smatra da iluzija marksizma još nije dovoljno razočarala te očekuje da će se on u budućnosti još pojavljivati u nekim novim svjetonazorskim oblicima. Hrvatska politička zbilja ga potvrđuje.
Usporedo s ateističko-komunističkom utopijom razvijala se je, a danas gotovo jednako tako pokazuje svoju iluzornost, liberalno-kapitalistička utopija. Ona je uvjerena da će kroz znanstveno-tehnički napredak ovladati zakonima prirode i društvenim procesimate na krilima vjere u slobodu, demokraciju, slobodno tržište i tolerancijuostvariti ‘društvo po mjeri čovjeka’. Naravno, na ovome svijetu! Liberalna demokracija religiju nije prognala nego joj je oduzela autoritet u tumačenju istineo čovjeku te je polako gurnula u područje neznanstvenog, individualnog i subjektivnog. I sada je, odbacivši univerzalnost istine, a time i temelj za osmišljenu etiku, zapala u idejni, moralni, gospodarski, politički i ideološki kaos te se dovela do ruba novog totalitarizma. Naprosto nije u stanju razriješiti goruća pitanja suvremenog društva izazvana mahnitom pohlepom bogatih, lakovjernošću potrošača i nekompetentnošću državnih institucija, a odražavaju se uideološkim, svjetonazorskim, političkim, kulturnim, socijalnim, ekonomskim, rasnim, religijskim podjelama i napetostima. Danas se nalazimo pred činjenicom da upravo znanstveno-tehnički i gospodarski napredak, nedostatak etike koja bi osmislila areligiozni humanizam, prevelika i nekontrolirana potrošnja prirodnih resursa koja uzrokuje ekološke probleme i dovodi u pitanje sam biološki opstanak čovjeka, prijeti, kako je to već davno primijetio Ratzinger, novim totalitarizmom utemeljenim na nizilizmu i totalnom relativizmu. H. Jonasu obrazlaganju etičke odgovornosti za budućnost zastupa tezu da moć znanosti i tehnike treba ograničiti.
Čovjekova nada u bolji i savršeniji svijet je opravdana. Usađena je u njegovu bit i on bez nje naprosto ne bi bio čovjek. Krah novovjekovnih utopija,međutim,zorno pokazuje da tu nadu čovjek ne može ostvariti sasvim sam, jer njegov pokušaj emancipacije od Boga nije učinio svijet ljudskijim, što je bio cilj, nego ga je još više otuđio od njega samoga.Činjenica je, veli Ratzinger, da politika,kada uzme u svoje rukeBožje djelo otkupljenja čovjeka, obećava previše i ne postaje božanska nego dijabolična.
Kada Bog nudi čovjeku svoje otkupljenje, on ga ne nudi samo ‘na onome svijetu’, kako to redom krivo zaključuju kritičari kršćanstva. Kršćanska vjera u kraljevstvo nebesko nije utemeljena na prijeziru i bijegu od svijeta, od njegovih nepravdi i ropstava, nego u svoj pogled na budućnost vrlo jasno uključuje odnos prema njemu. Kada naviješta kraljevstvo nebesko Isuspoziva: ‘Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!’ Vječna budućnostpočinje već sada ovdje – ne ni u budućnosti, niti u prošlosti, nego upravo sada i ovdje prvim mojim činom. Međutim, njegovo konačno ostvarenje ne očekuje u povijesti, nego na njezinom kraju. Ono što u povijesti počinje, što kao vjernici, ispunjeni nadom i vjerom, sada gradimo dovršava se u vječnosti. Obratiti se znači upravo to: djelovati sada pod vidom vječnosti (sub specieaeternitatis). Obraćenje je sadašnji čin koji na vrlo snažan način uprisutnjuje vječnu budućnost u sadašnjost, a sadašnji čin ugrađuje u vječnost.I to je temelj kršćanske etike. Isus izričito kaže da nitko tko se ne obrati ne će ući u kraljevstvo nebesko.
ŽRTVA LJUBAVI
Iz toga proizlazi da svako naše djelovanje u sadašnjosti ima nutarnju vezu s vječnom budućnošću. Štoviše ono se upravo vrednuje načelima koja su temelj kraljevstva nebeskog. U konačnici je to ljubav,ljubavkoja je spremna na žrtvu i jedina je jamstvo potpune sigurnosti. Sv. Pavao zato kaže kako će, kada dođe ono savršeno, ostati samo ljubav. Živjeti pod vidom vječnosti znači u svakom trenutku živjeti cjelinu života, živjeti i djelovati tako da ispravnost i vrijednost onoga što sada činim može opstati ne samo pred sudom budućnosti, nego, što je još važnije, pred vječnim Božjim sudom. U tom smislu svaki naš čin pod vidom vječnosti jest naš iskorak iz vremena u vječnost.Kršćanin živi vječnost u vremenu, vječnu budućnost u sadašnjosti, a sadašnjost s pogledom na vječnost. Postoje dva iskoraka iz vremena u vječnost, kaže Berdjajev. Jedan je kroz dubinu trenutka i drugi kroz kraj vremena i svršetak svijeta.
Ostaje nam vjerovati i nadati se da će današnji svijet na vrijeme uvidjeti kako ‘svjetlo autonomnog razuma ne uspijeva osvijetliti budućnost te ona ostaje obavijena u tamu i ostavlja čovjeka u strahu od nepoznatog’, kako upozorava papa Franjo, te da će ‘ponovno otkriti svjetlo vjere koje ima snagu osvijetliti cijeli ljudski život’
