Svetkovina Bogojavljenja (Tri kralja) povijesno je stari blagdan kršćanskog istoka, stariji od Božića, koji je imao za cilj predstaviti Isusa Krista kao sveopćeg Spasitelja svih naroda. U središtu svetkovine nalazi se neobičan evanđeoski događaj o tajanstvenim mudracima s istoka, najvjerojatnije iz Perzije, koji dolaze u pohode novorođenom Isusu. Vođeni zvijezdom, dolaze do Betlehema, klanjaju se Isusu kao novorođenom kralju židovskom, darivaju ga zlatom, tamjanom i smirnom – tim činom mupriznaju božansko dostojanstvo – te se vraćaju u svoju nepoznatu zemlju.Kasnija crkvena predaja ih je povezala s Izaijinim proroštvom o kraljevima s istoka, dala im imena Gašpar, Melkior i Baltazar te ih često predočava kao predstavnike triju kontinenata: Europe, Azije i Afrike.
U tajanstvenim mudracima Crkva vidi vrlo snažnu evanđeosku poruku kako svako iskreno traganje za istinom u konačnici dovodi do spoznaje o Bogu kao stvoritelju i uzdržavatelju cijeloga svemira i svakog stvorenja te da nam se on potpuno objavljuje u osobi Isusa Krista. On je, kako piše evanđelist Ivan na početku svog evanđelja, vječnaRiječ po kojoj jesve postalo i bez nje nije postalo ništa. Papa Franjo u enciklici Svjetlo vjere piše kako su ovi mudraci slika vjernika tražitelja koji „nastoji prepoznati Božje znakove u svakodnevnom iskustvu svojega života, u ciklusu godišnjih doba, u plodnosti zemlje i u cjelokupnom gibanju svemira. Bog je svjetlost i mogu ga naći oni koji ga traže iskrena srca.“
Pitanje odnosa vjere i razuma vrlo često se u našoj kulturi problematizira na način da se ovo dvoje dovodi u sukob te da vjerovanje proturječi razumu, a razum vjeri. Crkvi, a slično i drugim religijama, spočitava se da su taj sukob redovito rješavali nauštrb razuma. Naravno, Crkva se nikad nije složila s takvim tvrdnjama te upozorava kako ozbiljne analize povijesnih i današnjih sukoba vjere i razuma, koji se često preuveličavaju ili krivo interpretiraju, otkrivaju kako su oni rezultat krivog shvaćanja uloga bilo vjere bilo razuma, a najčešće obadvoga. Naprotiv, od samih početaka pa kroz cijelu svoju povijest Crkva s najdubljim uvjerenjem ističesukladnost vjere i razuma te potrebunjihovog uzajamnog nadopunjavanja u traženju potpune istine o čovjeku i svijetu. Tako većna samom početkuvrlo značajne enciklike Vjera i razum bl. papa Ivan Pavao II. piše: „Vjera i razum izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine. Sam Bog je pak onaj koji je usadio u srca ljudi nastojanje da spoznaju istinu.“ U istoj enciklici se ističe kako je Crkva uvjerena da vjera i razum uzajamno pomažu jedno drugom i da u tom odnosu jedno za drugo imaju funkciju kritičke i pročišćavajuće prosudbe. Time se međusobno potiču za daljnje istraživanje i produbljivanje. Opisujući zablude u koje se upada ukoliko razum lišimo vjere ili vjeru razumabl. Ivan Pavao II. piše: „Pogrešno je mislitida je vjera pred slabim razumom moćnija. Naprotiv, ona sama dospijeva u opasnost da postane bajkom ili praznovjerjem. Na isti način razum, pred kojim se ne nalazi čvrsta vjera, nije više izazvan promotriti novost i radikalnost samoga ‘biti’.“
Drugim riječima vjera bez razuma vodi u duhovnu plitkoću i siromaštvo što može odvesti urazličite zablude. Prvi je vjerskifanatizam, koji se očituje u slijepom izvršavanju religijskih normi bez svijesti o njihovom smislu i svrsi. Druga je zabluda da se vjeru i vjerski doživljaj Boga svede na emotivno stanje, na dobar osjećaj, na euforiju koja vrlo lako može izgubiti kontrolu i čovjeka odvesti u područje potpuno nesigurne i promjenjive religioznosti,a koja lako izgubi svaki jasan temelj i usmjerenje. Konačno, vjera lišena razuma može biti svedena na subjektivno iskustvo koje nema snagu biti opća ponuda. Zanemarivanjem razuma u vjeri gubi se mogućnost da se Boga prepozna kao stvoritelja svega lijepog i smislenog, kao onoga kojega se ne mora nužno tražiti u ushićenju, u emocionalnom naboju, u euforiji, u neobičnim iskustvima, već i u logici svijeta i stvari, u znakovima i promjenama koje nam nudi priroda, naša narav, smislenost svijeta, svrsishodnost događaja, analiza iskustva i sl. Vjera postaje tako siromašna ukoliko joj oduzmemo oštrinu i dubinu razumskog uvida.
Na drugoj strani je opasnost da razum lišimo vjere, odnosno objavljene istine. To je zabluda samodostatnosti i samouvjerenosti razumakoji odbacuje bilokakvu poniznost vjere kako bi osmislio ljudsko postojanje. Tada razum svoje granice shvaća kao krajnje i ne ide dalje od njih.U pitanjima vjere i Boga lako zalazi u skepticizam i agnosticizam, u nijekanje bilo kakve mogućnosti razumske spoznaje Boga, pa čak i jedne univerzalne istine. Na društveno-političkom planu to rađa grubim laicizmom koji vjeru želi potpuno izgurati iz javnog života. Tada se gubi objektivni temelj morala i etike te u krajnjoj liniji dovodi se u pitanje odgovornost prema životu, a time i opstanak čovjeka. Nije li čudno da smo danas, kada se hvalimo znanstveno tehničkim i inim dostignućima, došli do toga da je upravo čovjek najveća prijetnja samom sebi i opstanku života na zemlji?
Podsjećati na potrebu zajedničkog traganja vjere i razuma za istinom danas je nužno više nego ikad, upravo zbog krize istine u kojoj živimo. Sveprisutni relativizam koji pitanje o univerzalnoj istini, odnosno pitanje o Bogu, drži nevažnim, sve više pokazuje svoju zabludivost u gubitku perspektive. Istinu treba tražiti strpljivo i ponizno. Svako takvo traganje može nas voditi različitim putovima, ali će nas sigurno dovesti jedinog mogućeg cilja – do Boga. Mi vjerujemo da nam se on objavljuje u Isusu Kristu, baš kao i tri kralja mudraca.
