Pred nama je spomendan bl. Alojzija Stepinca,biskupa i mučenika. Za Katoličku Crkvu on je prije svega bio vjeran pastir koji je svoju biskupsku službu u iznimno teškim vremenima obavljao besprijekorno čisto u dubokoj vjernosti evanđelju i crkvenom nauku.
Stepinac je bio iskreno zaljubljen u svoj hrvatski narod. Kazao je da bi bio ništarija kada ne bi osjećao bilo svoga naroda te otvoreno zagovarao:’Ako svaki narod na svijetu ima prava da upravlja svojom sudbinom, onda nitko ne može to pravo osporiti hrvatskom narodu.’ Zato se, i jedino tako,može razumjeti njegova podrška osnivanju Nezavisne države Hrvatske. Međutim, ljubav prema vlastitom narodu nije ga nimalo sputala da jednako takvu ljubav i poštovanje pokaže prema svakom čovjeku. Naprotiv, pokazivao je to vrlo hrabrim i odlučnim prigovorima ustaškom režimu radi progona Židova, Srba, Roma i drugih progonjenih. Koliko je to bilo smjelo govori nam izjava njemačkog vojnog predstavnika u Zagrebu Edmonda Glaiseavon Horstenaua, koji je nakon Stepinčeve propovijedi 31. listopada 1943., u kojoj je sasvim otvoreno i ne prvi put osudio svaku diskriminaciju, rasnu, nacionalnu i vjersku te zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine, kazao: ‘Kad bi jedan biskup u Njemačkoj tako govorio, s propovjedaonice živ ne bi sišao.’
Unatoč takvim opasnostima Stepinac nije ostao samo na riječima nego je svesrdno pomagao u spašavanju progonjenih ne gledajući koje su vjere ili nacije, o čemu postoje mnoga svjedočanstva onih kojima je pomogao. Jedno od njih dao je Louis S. Breier, predsjednik američkih Židova i ravnatelj programa Američkog židovskog komiteta 13. listopada 1946.: ‘Ovaj veliki čovjek Crkve (Stepinac) bio je optužen, da je bio kolaborator nacista. Mi Židovi to poričemo. Mi znamo iz njegove prošlosti, počevši od godine 1934., pa dalje, da je bio istinski prijatelj Židovima, koji su u ona vremena stenjali pod Hitlerovim progonima i progonima njegovih slugana. On je bio jedan od rijetkih ljudi u Europi, koji su se digli protiv nacističke tiranije, u doba kada je to bilo opasno. […] Iza nj. sv. pape Pia XII., nadbiskup Stepinac bio je najbolji zastupnik progonjenih Židova u Europi.’
Iako je još u predratno vrijeme s jednakom oštrinom osuđivao komunističko bezboštvo, koje je već pokazalo svoje zločinačko i anticrkveno raspoloženje u Sovjetskom Savezu, najveći Stepinčev ‘zločin’ u očima Tita i komunista, nakon njihova dolaska na vlast, bio je taj što je odbio odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od Vatikana. U montiranom procesu osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Osobno se sjećam skandala za komuniste kada je 80-ih godina Jakov Blažević, nadbiskupov tužitelj,u razgovoru za Polet priznao da je ‘proces protiv Stepinca nametnut’ te ‘da je Stepinac bio malo elastičniji, nije trebalo biti procesa’.
Pet godina Stepinac je proveo u zatvoru u Lepoglavi. Nakon toga je teško narušena zdravlja prebačen u kućni pritvor u župnu kuću u Krašiću (njegova rodna župa), gdje ostaje do smrti. Umro je na glasu svetosti 10. veljače 1960. g. Uzrok smrti je bio rak krvi koji je, kako je kasnije otkriveno, nastupio kao posljedica sustavnog trovanja u zatvoru. U vrijeme zatočeništva, 1952. g., papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom te izazvao prekid diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Vatikana. Hrvatski sabor je 14. veljače 1992. osudio politički sudski postupak protiv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Unatoč svemu tome za mnoge je Stepinac još uvijek ‘kontroverzan’i ‘sporan’. Vele kako ‘nije protestirao protiv rasnih zakona’ i ‘nije dovoljno napravio kritičku distancu prema ustaškom režimu’. ‘U čemu je problem da mu je otišla glava?’ kazao je ironično jedan od takvih. Svi koji iz mirnodopske udobnosti olako sude o tim vremenima trebali bi proučiti slučaj nizozemskih biskupa. Oni su 1942. g. javno i oštro osudili nacističke zločine. Nakon togaje uslijedio još jači progon Židova. Zloglasni njemački namjesnik Arthur Seyss-Inquart dao je tada uhititi i Židove preobraćene na katolicizam. Među njima je bila karmelićanka sv. EdithStein, kasnije skončala u plinskoj komori Auschwitza. Životopisci tadašnjeg pape Pija XII., koji je također spasio mnogo Židova, navode da ga je upravo taj događajodvratio od javne osude nacizma, koju je već bio pripremio.
IZPOLITIZIRAN ODNOS
Još uvijek ispolitiziran i ideologiziranodnos prema liku i djelu bl. Alojzija Stepinca nedvojbeno otkriva duboke rane i pogubne podijele radi neraščišćene prošlosti našegnaroda, napose one udbaške; i kako se upravo tu, u neraščišćenoj prošlosti, nalazi jedan od glavnih uzroka kojinas paralizira u nastojanjima da krenemo naprijed i stvorimo društvo na koje bismo svi bili ponosni. Koliko je upravo radi budućnosti važno raščistiti prošlost, kako ona više ne bi bila kamen spoticanja, balast novim naraštajima i uzrok novih tragičnih podjela među nama, bjelodano je pokazala mučna i gotovo groteskna trakavica oko slučaja Perković. Valjda je sada i najgorljivijim pozivateljima na zaborav prošlosti jasno kako je sudbonosno važno da cjelovita istina iziđe na vidjelo te razotkrije sve zlo i prljavštinu što nas toliko opterećuje i dijeli.
Držim zato da upravo lik bl. Alojzija Stepincanosi u sebi snažnu osloboditeljsku poruku ne samo za vjernike katolike, nego i za sve ljude dobre volje na ovim prosorima. Njegova vjernost Katoličkoj Crkvi i ljubav prema domovini nije ga ograničila i priječila već, naprotiv, obvezivala da se hrabro zauzme za svakog čovjeka te da odlučno zlo uvijek nazove zlim a dobro dobrim. Čini se jednostavno, ali u teškim i zamućenim vremenima, a takva su i danas – upravo to zahtjeva pronicljivu mudrost i herojsku hrabrost. Zato je Stepinac bio i ostao velik. A za one koji nisu spremni suočiti se s istinom vjerojatno će i dalje biti ‘kontroverzan’.
