Nedavno sam na jednom lokalnom internetskom portalu pročitao kako vodički hotel Olympia ove godine obilježava četiri desetljeća postojanja. Naime, otvoren je 13. lipnja 1972. godine. Taj podatak mi je dao ideju da napravim novinarski uradak o stvaranju stožernih vodičkih hotela, kojima je zapravo i počeo turistički uzlet Vodica. A ta priča nezaobilazno je vezana za jednu osobu. Naravno, to je Ante Roca, prvi direktor nekadašnje „Vodičanke“ s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, o čijim sam velikim gospodarskim zaslugama slušao od starijih još kao dječak početkom sedamdesetih godina, premda je u to vrijeme bila svojevrsna „tabu tema“.
Sa šjorom Antom, danas 74-godišnjem umirovljenikom, našao sam se na jutarnjoj kavi u njemu omiljenom kafiću „Toni“ i krenulo je prisjećanje na to doba.
Prisjetio se Ante Roca da se sa školovanja iz Zagreba u rodne Vodice vratio 1965. godine i postao direktorom tadašnje Poljoprivredne zadruge oko koje se sve tada vrtjelo u Vodicama. Paralelno je osnovao politički aktiv Vodica i postao njegovim predsjednikom, a u kojem je okupio sve relevantne pravne osobe iz Vodica. Taj aktiv donio je jedinstvenu razvojnu politiku mjesta baziranu na turističkoj orijentaciji.
PUNTA IZGRAĐENA 1969.
– Unatoč protivljenju starih konzervativnih kadrova, ukinuo sam Poljoprivrednu zadrugu i preregistrirao je u Hotelsko trgovačko-ugostiteljsko poduzeće „Vodičanka“. Moj sljedeći potez bila je izrada studija pod nazivom „kost benefit“ ili u prijevodu isplativost investicija, koja je obuhvaćala prvo izgradnju hotela Punta na istoimenom poluotoku, a potom i hotela Olympije na drugom kraju Vodica. Za hotel Puntu novac sam pokušao pronaći u turističkim agencijama, poput dubrovačkog Atlasa, ljubljanskog Kompasa, zagrebačkog Generalturista i Privredne banke Zagreb. Nakon što su ovi pokušaji završili bezuspješno, sa svim nacrtima i projektima hotela Punta otišao sam u Beograd s namjerom uzimanja kredita kod „Jugoslavenske Poljo-banke“. No, i tamo sam odbijen, jer nisam mogao osigurati devizni depozit za kredit u iznosu od 100 tisuća dolara. Ipak, preko nekih poznanika uspio sam taj potrebni depozit dobiti od investicijskog fonda „Jugoprogresa“, a uz jamstvo Jadranske banke na čijem je čelu tada bio Anton Baica. Taj depozit bio je podloga, te je „Poljo-banka“ odobrila kredit od 2,3 milijarde dinara, kojim je izgrađena Punta. Hotel je izgrađen u rekordnom vremenu od 11 mjeseci. Radovi su započeli krajem travnja 1968. g., a hotel je otvoren 1. svibnja 1969.g. Glavna zgradan Punte djelo je šibenske Izgradnje, a tri prateća depadansa izgradio je splitski Lavčević – fotografskim pamćenjem prisjetio se Ante Roca.
BIJELOM KNJIGOM ZA POVOLJNIJE KREDITE
No, kredit od „Poljo-banke“, dodat će naš sugovornik, nije bio najsretnije rješenje, jer je plasiran uz nepovoljne uvjete, a to su prekratak rok otplate od osam godina, visoka kamatna stopa i klauzula vezivanja tečaja dolara za dinar na dan isplate prispjelih rata.
– Javno sam progovorio o ovako neprimjerenim uvjetima kredita, a moji stavovi dobili su podršku kod republičko-partijskih dužnosnika Mike Tripala, Srećka Bijelića, Jure Bilića, Pirkera i ostalih. To je rezultiralo i objavom takozvane bijele knjige u Saboru SR Hrvatske, kojom se otvoreno suprostavilo modalitetima kredita koje su općenito beogradske banke davale za turističke investicije diljem Jadrana. Začudo, tu bijelu knjigu podržala je i ondašnja Skupština SFRJ-ota, pa su od tada hrvatske turističke tvrtke počele dobivati kredite po daleko povoljnijim uvjetima. Sukladno tome, reprogramiran je i kredit za izgradnju Punte, te je „Vodičanka“ također od beogradske „Poljo-banke“ dobila novi kredit za izgradnju hotela Olympia „težak“ 3,5 milijarde dinara. Radovi na Olympiji započeli su 1969.g, trajali su tri godine i hotel je otvoren 13. lipnja 1972. godine – ispričao nam je Roca.
NIJE DOČEKAO OTVARANJE OLYMPIJE
Međutim, prvi direktor „Vodičanke“ nije na toj funkciji dočekao otvaranje hotela Olympia, nego je „spakirao kovčege“ i vratio se u Zagreb. Na svečanom otvaranju hotela pojavio se tek u svojstvu gosta.
– U to vrijeme bio sam i veliki zagovornik osnivanja općine Vodice, jer sam smatrao da se moje mjesto u tom okviru može brže razvijati i bolje gospodariti svojih prihodima. No, ta moja ideja nije se sviđala tada aktualnoj političkoj eliti u Šibeniku, pa sam joj postao trn u oku. Ujedno, otvoreno sam se usprotivio tadašnjem partijskom prijedlogu o osnivanju hotelsko-turističkog SOUR-a sa sjedištem u Šibeniku, a u kojem su se trebali naći HTP „Primošten“, Solaris, murterska Slanica i Vodičanka. Ta politička razmimoilaženja dovela su do toga da mi je od strane Komiteta i Milicije „montirano“ sedam kaznenih i 22 gospodarske prijave u cilju da me se odstrani sa svih pozicija. Takvoj kampanji uperenoj protiv mene, pridružila se i nekolicina ljudi iz Vodica i „Vodičanke“, a zbog svojih osobnih interesa i probitaka. Nisam mogao više podnositi takve pritiske, pa sam podnio ostavku Radničkom savjetu, koja nije bila prihvaćena. No, unatoč tome odselio sam se u Zagreb i postao direktorom Tvornice čarapa „Jadran“. U sedam godina vođenja ove tvrtke, udvostručio sam broj od 250 zaposlenih žena. Za to vrijeme tvrtka je pozitivno poslavala bez ijednog dana zakašnjenja plaća. Nikad se više nisam vratio gospodarsko-turističkom životu mojih Vodica – završio je svoju priču Ante Roca.
OČISTILI SMO MJESTO OD MUŠICA I KOMARACA
– Te 1965. godine kada sam se iz Zagreba vratio u Vodice, ono je bilo siromašno mjesto, bez vodovodne mreže i asfalta. Bilo je to mjesto težačke orijentacije, s puno konja, tovara, mula, mazgi. Svaka kuća držala je svinje i imala kokošinjac. U takvim uvjetima, najveća pošast bile su na stotine tisuća mušica, komaraca i drugih raznoraznih insekata. Stoga je prije bilo kakvih turističkih razmišljanja, trebalo mjesto očistiti od sve te silne gamadi. Nakon što sam Poljoprivrednu zadrugu preregistrirao u HTUP „Vodičanka, prvi mi je potez bio da sam angažirao iz svih krajeva Hrvatske dostupne službe deratizacije, dezinfekcije i dezinsekcije koje su temeljito pročistile Vodice.
Paralelno smo krenuli i s izgradnjom vodoopskrbne mreže, u kojoj je svako kućanstvo sudjelovalo dobrovoljnim radom u vidu sedam metara prokopanog kanala ili, pak, novčanim prilozima. Tu, kao i ostalu infrastrukturnu mrežu podigli su sami Vodičani, bez ikakve pomoći sa strane. – ispričao je Ante Roca.
ZAVRŠIO DVA FAKULTETA
Ante Roca rodio se 1938. godine u Vodicama. U Zagreb odlazi 1952.g., gdje završava srednju tehničku školu za arhitekturu. Na zagrebačkom Sveučilištu diplomirao je 1961.g. studij prirodnih znanosti, a četiri godine kasnije završava i ekonomski fakultet.
– Za povratak sa školovanja iz Zagreba u Vodice, presudna je bila moja velika želja da se odužim svom rodnom mjestu koje me je stipendiralo za vrijeme studija, te da aktivnim uključenjem u društveno-političkim život pomognem gospodarsko-turističkom razvoju – kazao je Roca.
