Proljeće budi prirodu i toj je Božji zakon koji poštuju sva živa bića. Nakon zime (smrti) granulo je sunce čijoj se životnoj snazi ne mogu oduprijeti biljni sokovi iz kojih buja zelenilo, cvjetovi i na kraju plodovi. Svi mi to znamo i prihvaćamo kao normalni prirodni proces. Volimo proljeće jer volimo život -stoji u uvodu novog, Uskršnjeg izdanja Mihovila, glasila šibenske Biskupije. Uvodni tekst u nastavku prenosimo u cijelosti.
U duhovnoj sferi, a po tome i ljudskom životu, imamo sličan proces: smrt i život. Smrt po grijehu od prvog do osobnog i život po Suncu Isusu Kristu, Sinu Božjemu, koji prošavši smrt (zimu) koju su nam nametnuli ljudi (Adam i Eva), on kao novi Adam donio je ljudskom rodu proljeće života i povratak u Zemaljski vrt, tj. u Božje kraljevstvo „ te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“ Otk 21, 5-7). Vječno proljeće!
Upravo taj vječno-vremenski proces po Isusu Kristu uključuje Uskrs koji je duhovno-tjelesno proljeće, Uskrs je život koji uklanja zimu grijeha – vječnu smrt, ne tiče se samo Novog Adama, već svakoga od ljudi jer je to Bog učinio za sve koji se opredijele za Život i koji osjećaju vječnu težnju za životom: Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, uskrsnu! (Lk 50. 52 – 53)
Grob! Ljudsko iskustvo ne može i ne ide dalje groba, jer je jači privid smrti nego istina života, jači je od težnje za zagrobnim životom: Tko se od mrtvih vratio? Smrt i Grob su postali točka na „i“ ljudskom životu i krajnjoj ljudskoj nadi, čime je čovjek do kraja ogoljen i doveden do apsurda, gore nego Adam pod smokvinim listom. Zašto sam se onda rodio, čemu uopće život? Tako je kad se gleda samo s pojavne strane a isključi vjera, Božja objava i Uskrsli iz ljudske misli i života uopće. Može se djelomično i proljeće zaustaviti, obezvrijediti, ako drveću pokidamo pupoljke ili ako ga polijemo otrovom. To mnogi rade s Uskrsom i svojim uskrsnućem odakle i posljedice: sve je sivo i crno, život bez nade, na kraju u porazu umjesto u pobjedi.
Crkva naviješta uskrsnuće kao radost i pobjedu nad smrću što je temeljna vjerska istina: Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera – upozorava Apostol. Da Krist nije uskrsnuo i odvalio teški nadgrobni kamen sumnje i nevjere, po čemu bi on bio Bog, što bi čovječanstvu donio i ostvario? U uskrsnuću se pokazao kao Životvorac, Mesija i Spasitelj, bez uskrsnuća, što ga ostvari kao Prvorođenac za sve koji u njega vjeruju i nisu svoj život polili otrovom nevjere, njega bi se moglo promatrati kao i druge mislioce, reformatore ili revolucionare ovoga svijeta. Ali ne! Bog je po njemu, svome Sinu, učinio nadzemaljsko djelo, Božje djelo, iz ljubavi i milosrđa prema smrtnicima da bi po Uskrsu postali besmrtnici. O nedokučiva li zanosa ljubavi, da roba otkupiš sina si predao. O sretne li krivice takvog i tolikog Otkupitelja imati – što je himna Božjeg milosrđa prema čovjeku.
Šibenik i šibenska Crkva ove godine u Godini Božjeg milosrđa obilježavaju 950. obljetnicu prvog spomena grada Šibenika, što se ne može zaobići ni prigodom ovogodišnjeg Uskrsa. Ljudsko spasenje je počelo Božićem, Božjim utjelovljenjem; upravo na Božić uz nazočnost brojnih biskupa, benediktinke Čike i hrvatskog kralja Krešimira, u njegovoj darovnici na Božić spominje se Šibenik, međutim nije se stalo s time, jer je Božić prerastao u Uskrs, kao što bi grad Šibenik od prvog spomena trebao prerasti u izgrađeni grad, Božji „grad na gori“, Castrum-Stijenu na kojoj se nije stalo već nastaje, gradi živi grad u kojem su, ili bi trebali biti, Božić i Uskrs, duša i srce, kako to simbolično katedrala i posvješćuje. Što bi Šibenčanin bio bez duše? Bezdušan čovjek. Takav čovjek ne bi bio mogao sagraditi i obraniti grad Šibenik, ne bi mogao iznjedriti šibenske velikane, humaniste, da ih ne spominjem, što bi bilo sa šibenskom kulturom, civilizacijom, velebnim spomenicima arhitekture, skulpture, literature i vjere? Sve izvire iz Božića i Uskrsa, ma što mi mislili ili drugačije zvali, Šibenik je od samog svog početka, spomena, što mu kazuje i krsni list, Krešimirov grad, utemeljen na Božiću i u svom stalnom rastu upućen na Uskrs-Život, zato je Šibenik Božićno-uskrsni grad, uvijek usmjeren na rast i vječnost kakvu mu je darovao Krist, i to je njegova prava i istinska darovnica. Hoće li se to čuti prigodom ovogodišnje 950. obljetnice njegovog prvog spomena na hrvatskoj obali Jadranskoga mora?!
Može li se reći da se današnji Šibenik u perspektivi vječnosti, makar kao trenutak, temelji na spomenutoj darovnici? Ne vjerujem da ju je zanijekao, možda ju je samo stavio u pitanje, kao što se dogodilo i apostolu Tomi: Ne vjerujem dok ne stavim svoj prst u mjesto čavala… Međutim kad je Uskrsli stao pred njega i pokazao mu mjesto čavala i bok razvaljen vojnikovim kopljem, Toma je pao na koljena posvjedočivši vjeru: Gospodin moj i Bog moj! Nevjerni Toma postao je gorljivi vjernik Kristova uskrsnuća, Njegova i svoga. Ima takvih nevjernika-vjernika, sumnjivih Toma u gradu kojima Krist poručuje. Blaženi koji ne vide a vjeruju. (Iv 20, 30) Puno je važnije i dalekosežnije povjerovati nego vidjeti. U Godini Božjeg milosrđa i o 950. obljetnici prvog spomena grada Šibenika a povodom najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, koji bitno uključuje i Božić, temelju Krešimirove i Kristove darovnice svim čitateljima „Mihovila“ čestitam sretan Uskrs, pun proljeća. vjere i vječnosti – u životu!
