Na Šibenskoj biskupiji objavljena je uskrsna poruka biskupa Tomislava Rogića. Pročitajte je u nastavku.
Uskrsnuće traži od nas vjerovati i poznavati Pismo
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. (Iv 20,8-9)
Vijest o praznom grobu na uskrsno jutro pokrenulo je učenike. Petar i Ivan trče na grob uvjeriti se da li je doista tako kako su žene rekle. Oni su Isusa sahranili u taj grob, a grob je sada prazan. Vidjeli su ga kako umire na križu, vojnika koji je kopljem probo bok Isusov. Skinuli su tijelo, pomazali i povili povojima te položili u novi grob koji je ustupio Josip iz Arimateje. Znaju za straže rimskih vojnika na grobu. I kako sada da pokopani Učitelj više nije ondje? Da je kamen s groba odvaljen?
Premalo je vremena prošlo, svega dvije noći, ušli su u treći dan. Nisu imali kada ni pomiriti se s time da je Isus, osuđen, izmučen, razapet, ubijen. Tek pokušavaju doći k sebi, sagledati: A što sada kad Učitelja više nema? Ubijen je onaj koji je uskrisio Lazara, koji je stišao oluju, koji je umnožio kruh, tolike ozdravio, od zla oslobodio. U sebi nose pitanje koje nema odgovora: Kako je to bilo moguće? I ono koje ih najviše muči: Što će oni sada, kamo? Da li su godine provedene s Isusom protekle uzalud?
Takve ih je zatekla Marija Magdalena i priopćila: Grob je prazan. Tijelo je odneseno, mora da su ga ukrali. Između svih apostola dvojica su se odvažila odmah tražiti odgovor. Najprije se žele uvjeriti da je grob prazan. Zbog toga trče, gotovo se utrkuju, jer će mlađi doći prije, ali će starijega pustiti da uđe prvi. Trčati do groba znači želju da se spozna istina, znači tražiti odgovore, truditi se, dati sve od sebe kako bi pokušali razumjeti što nam Bog poručuje po događajima u Isusovu životu, po događajima oko nas u našem životu.
„Trčali“ smo kroz Korizmu molitvom, postom i dobrim djelima. Pokušali smo upoznati Pismo. Isus je kušan u pustinji – i mi prolazimo kušnje života. Isus se na brdu preobrazio i pokazao u svojoj nebeskoj slavi – i nas je pozvao na preobraženje i vječni život u Bogu. Razgovara sa Samarijankom želeći da ona povjeruje i da joj da vode žive – i nas želi privesti vjeri i utažiti žeđ za istinskim životom. Isus ozdravlja slijepca od rođenja – i nama želi vratiti vid, da spoznamo svoje slabosti, grijehe i upoznamo milosrđe Božje. Na koncu uskrisuje Lazara, svjedoči da je on Uskrsnuće i život – i nas će bezbroj puta uskrsavati iz naših grijeha i ne odustaje pozivati nas na vječni život.
Trčimo kroz naše živote, izloženi kušnjama, u želji da budemo drugačiji, neprestano žeđamo, puno puta slijepi kod zdravih očiju, tako potrebni uskrsnuti iz prolaznosti i dopustiti da vječnost ravna našim životom. Zaboravljamo prepoznati tragove Božjeg djelovanja u našim životima. Prečesto pritisnuti neizvjesnostima svijeta koji nas okružuje i koji će papa Franjo opisati u molitvi posvete Bezgrešnom srcu Marijinu kao: … mi smo izgubili put mira. Zaboravili smo opomenu tragedija iz prošloga stoljeća, žrtvu milijuna poginulih u svjetskim ratovima. Zanemarili smo napore Zajednice država i izdajemo snove mira naroda i nade mladih. Razboljeli smo se pohlepom, zatvorili smo se u nacionalističke interese, uvenuli smo u ravnodušnosti i onesposobili se egoizmom. Htjeli smo radije zanemariti Boga, živjeti s našim lažima, njegovati agresivnost, zatrti živote i gomilati oružje, zaboravljajući da smo čuvari svoga bližnjeg te istog zajedničkog doma. Ratom smo razorili perivoj Zemlje, grijehom smo povrijedili srce našeg Oca koji nas želi kao braću i sestre. Postali smo ravnodušni prema svima i svemu, osim prema nama samima. I sa sramom govorimo: oprosti nam, Gospodine!
Treba se suočiti sa svakom teškoćom, grijehom, padom, tragedijom i uvjeriti se da je grob prazan. Nijedna teškoća, kušnja ili izazov nemaju smisao u sebi, nego nas vode do praznog groba. Raspeti, izmrcvareni Spasitelj nije ondje. Grob nije mogao zadržati životnu silu Božju. Smrt nije mogla pobijediti izvor Život i Život sam. Kako pjeva Mak Dizdar:
Raširivši ruke od prsta do prsta – On pobjedi – Smrt
Smrt ga tražaše al ne nađe ništa – Ne nađe ni kosti ni mesa ni krvi
Osta joj samo obris znameni
i prvi put za nešto smrt zube nije imala…
Dvojica učenika ugledala su prazan grob, vidjeli su složene povoje i ubrus sa glave Isusove. Vidjeli su i povjerovali. Tek kad su bili spremni vidjeti očima svoje duše da je sve posve drugačije od onoga što su oni mislili da je stvarnost, mogli su povjerovati. Zapravo vjeruju u ono što ne vide da je Isus uskrsnuo jer više nije ovdje. Tada im se otvara pamet da upoznaju Pisma, da slože u svome srcu Isusove riječi koje su već bile tu, ali ih nisu razumjeli, nisu bile dobro posložene da ih mogu shvatiti. Sada poznaju Pismo i znaju da ono govori da Isus treba od mrtvih ustati. Sam im je to govorio i više puta ih podsjećao da povjeruju kad se sve dogodi. Sada, očima vjere gledaju prazan grob, a Pisma postaju snaga Duha koja će ih nositi da razglase svemu svijetu: Krist je uskrsnuo, Krist je živ. Radost Kristova uskrsnuća postat će njihovom životnom snagom. Živjet će od njegove Riječi, njome ići u susret svakoj nevolji, nošeni nadom Uskrsa koja je jedina kadra pobijediti svijet.
Brate i sestro, pred kakvim se god izazovom nalazio, kakva god ti kušnja ili sumnja razdirala srce, koliki god teret života nosio poput Isusova križa, potrči i uvjeri se da je grob prazan. Progledaj očima vjere u Spasitelja, neka Te nose njegove Riječi, živi već sada snagom Uskrsnuća, snagom otvorenih nebeskih vrata za svakoga koji povjeruje Isus Krist je živ zauvijek i zove nas u vječni život s Bogom.
Na grobu pukle sve su stijene, nadvladana je smrti moć,
i vojske mraka razbijene, sad carstvo svjetla će nam doć.
U sjaju Isus ustaje i sreću nam objavljuje, Aleluja, aleluja, aleluja!
Svim vjernicima Šibenske biskupije i svima koji slave Isusa Krista uskrsloga, želim snagu vjere i radost života koja se gradi s Uskrslim Gospodinom.
Sretan i blagoslovljen Uskrs!
