Preuzeto iz biskupijskog glasila ‘Sveti MIhovil’ uz dozvolu uredništva
- SZ i NZ nauk o anđelima
- Ime i pojam: angelus (lat.) i angelos (grč.) znači glasnik, nadzemaljsko biće; nekad je anđeo izričaj naravi (pa anđele nazivamo duhovnim bićima), a nekad zadaće odn. službe (pa mogu biti u službi Boga ili vraga). Iako mnoge religije poznaju anđelima slična bića, bića koja stoje između božanstva i čovjeka, predodžbe o anđelima su oznake židovskog i kršćanskog pogleda na svijet.
- Povijesno-dogmatski nauk o anđelima
- Nauk otaca: Starozavjetnom i novozavjetnom pologu vjere pripada i uvjerenje o postojanju duhovnih bića koji po svojoj naravi nisu bog (narav im nije božanska), ali su čovjeku po moći superiorni, te su čovjeku dijelom skloni, a dijelom neprijateljski raspoloženi. Taj je nazor i u vankanonskim spisima široko rasprostranjen, te to dijeli zajedno sa svojim židovskim i helenističkim okruženjem. To je kod apologeta (kršćanski teolozi 2. i 3. stoljeća) budilo sumnju oko neprikladnog stapanja raznih pogleda na anđele, od starozavjetnih i novozavjetnih slika o anđelima preko židovsko-apokaliptičkih izmišljanja, kao i narodnih predaja o demonima i duhovima. Stoga je već Klement Aleksandrijski pripremao raspravu mogu li se demoni Grka izjednačiti sa biblijskim anđelima. Nasuprot gnosticima, po kojima su anđeli aktivno sudjelovali pri stvaranju svijeta, Irenej naglašava njihovu stvorenost. Specifično kršćansko obilježje zadobiva nauk o anđelima mnogih otaca od 2-4 st. ponajprije time da djelovanje anđela uklapaju unutar službe Krista i njegove Crkve: u Starom zavjetu dobijaju zadaće pripremanja Kristova dolaska; kod rođenja su mu odani i služe mu do sve do eshatološkog dovršenja njegova kraljevstva; pripisuje im se pomoć u primanju sakramenata i tumačenje liturgije kao sudjelovanja u nebeskoj slavi. Vrlo rano oci tvrde da anđeo prati čovjekov život od rođenja do smrti, da ga vodi kajanju (anđeo kajanja), i da nosi njegove molitve Bogu (anđeo molitve).
III. Sistematska teologija
- Postojanje i narav anđela: Jednodušno je svjedočanstvo vjere i tradicije da postoje anđeli kao osobna bića, stvorena od Boga, obdareni duhovnim bićem povezanim sa tjelesnim na način drugačiji od čovjekove tjelesnosti. To je i svečano definirano. O točnom trenutku njihova stvaranja sa sigurnošću se iz Objave može saznati samo da ono prethodi stvaranju čovjeka. Danas je čista duhovna bit anđela od teologa općenito prihvaćena. Ona je i temeljni pojam i spekulativna polazna točka za bliža određenja naravi anđela. Naime, kao duhovno biće anđeo je u srodstvu sa ljudskom dušom. Ta činjenica omogućuje primjenu sveopćih atributa duhovnog na njega, ali anđeo nije duhovna duša kao čovjek. Iz toga slijedi da njegovo duhovno spoznanje i htijenje i njegov bitak treba misliti kao slobodan i neovisan od svih veza i povezanosti sa tijelom i njegovim osjetilima. To, opet, tumači anđeosku besmrtnost, oslobođenu tjelesne propadljivosti koja obilježava čovjeka. S druge strane, iz anđeoske bestjelesnosti ne slijedi da anđeo sasvim nepovezano stoji nasuprot tjelesnom svijetu. Kako nam Pismo pokazuje, njihova moć nad tjelesnim stvarima veća je od čovjekove, čiji je odnos prema svijetu u bitnom određen i posredovan prostornim i vremenskim uvjetovanostima njegova tijela. Što se tiče osjetljivih pitanja spoznajnog života anđela, svi se veliki teolozi slažu da su anđeli sposobni snagom svoje naravi shvatiti stvarnost (tubitak) i spoznati Boga, i da je Bog u njihovom inetelektu postavio temeljno znanje o duhovnom i materijalnom stvaranju; pritom se misli na ulivene ideje (znanje), tj, znanje koje je njihovom biti već zadano. Ovoj čistoj duhovnosti odgovara velika i snažna koncentracija slobodnog htijenja (volje), nepodložne umoru i nepostojanosti poput ljudske, koja zbog toga čini njihove odluke odgovornima.
- Anđeo u nadnaravnom redu. Bog je mogao anđele stvoriti u naravnom redu i ostaviti ih u takvom redu. Sv. Pismo, pak, tvrdi da je veliko mnoštvo anđela dospjelo u nadnaravno blaženstvo, u kojem „gledaju lice Oca u nebu“ (Mk 18,10), dok su se drugi pokazali nedostojnima tog poziva. Time je Bog i anđelima pretpostavio prokušavanje sposobnosti za dostignuće ovog nadnaravnog cilja. Dakle, nisu odmah stvoreni za nebesku slavu. Teološki je sigurno da su anđeli od Boga stavljeni pred odluku biti uzdignuti u milosni život. Od Tome Akvinskog je, malo-pomalo, došlo do sveopćeg prihvaćanja nauka mnogih otaca ( kao npr. Bazilija, Augustina, Ivana Damašćanskog) da je Bog anđele obdario svojom milošću već u trenutku njihova stvaranja. U čemu se sastoji dokaz za ovakve tvrdnje, Objava ostavlja u tami i nejasnoći.
- Odnosu anđela prema Kristu i Crkvi počinje se tek odnedavno, unutar angelologije, pridavati zaslužena pažnja. S druge strane, o tome nije nedostajalo vrijednih i važnih izjava već kod Bernarda iz Clairvauxa i Ivana od Križa. Po njima, Bog Otac je Logosu kao Praslici cijelog stvaranja predao ne samo čovječanstvo, nego čovječanstvo zajedno sa anđelima za „zaručnika“, i Sin postaje čovjek da bi ujedinio otkupljeno čovječanstvo s anđelima u jednu Crkvu. I po Tomi, Krist nije samo glava vojujuće Crkve na zemlji, nego i proslavljene, koja je zajednica anđela i ljudi; dakako, veze Krista prema ljudima su srdačnije i intimnije nego s anđelima, budući da je Krist radi spasenja ljudi postao čovjekom.
- Vjera u anđela čuvara ukorijenjena je u Objavi i vjeri svih stoljeća, i to posebno na način da svaki krštenik biva povjeren zaštiti anđela čuvara. Zaštita čistog duha nad ljudima cilja ponajprije na postignuće vječnog spasa, ali se odnosi i na zaštitu od pogibelji tijela. Čašćenje i zazivanje anđela odgovara zajedništvu s njima u Božjem kraljevstvu.
