Problem zlih duhova je još uvijek značajan, a spisi Terezije Avilske i Ivana od Križa o tome su prosvjetljujući. Oboje su iznimni sveci i crkveni naučitelji koji govore o nebrojenim susretima sa zlim duhovima. Oboje su bili dobro poznati, posebno Ivan, po svojim sposobnostima istjerivanja zlih duhova. Kao što Terezija tvrdi, “Ivan od Križa je imao poseban dar istjerivanja zloduha… U Avili ih je mnogo izagnao iz jedne osobe i zapovjedio im u ime Božje da kažu svoja imena i odmah su mu se pokoravali” (Pismo 48.2).
Zlodusi, Terezija i Ivan od križa
Prema Tereziji, đavao uloži više muke da dovede do pada dušu koja prima milosti od Boga u molitvi nego za manje napredne duše. Isto je mišljenje i Ivana od Križa koji kaže da đavao postiže više kroz malo zlo prouzrokovano naprednijoj duši nego za velike štete većini drugih.
Poput dobrog kapetana, sveta duša vodi mnoge u nebo i čini đavlu veliku štetu. Takva posebna ljubav svete duše prema Bogu je dovoljna da đavao pokuša napraviti sve moguće kako bi je doveo do propasti. Zbog toga je i konflikt neprijatniji za takvu dušu nego za onu koja je manje sveta.
Čim je đavao počeo zamjećivati Tereziju, ona je snosila užasne i podle napasti očaja, lažne poniznosti, lažnih pretpostavki, lažnih strahova i napasti da napusti mentalnu (misaonu) molitvu. Ove napasti su dovele mir i ljubav njezine duše prema Bogu u rizik.
Ukazanja zlih duhova
Ivan od Križa u svojim spisima nikad ne upućuje na osobna vanjska ukazanja zloduha. Terezija, međutim, u spisu Moj život opisuje kako joj se đavao prikazivao, ponekad imajući “odvratno obličje; usta mu bijahu užasna. Iz njegova tijela činilo se kao da dolazi veliki plamen koji ne pravi sjenu”. Drugom prilikom je vidjela najskrovitijeg malog zloduha, koji je režao kao u očaju zato što je izgubio ono što je pokušavao postići. Također je očima duše vidjela dva zloduha skrivene vanjštine koji su izgledali kao da rogovima opkoljuju vrat svećenika dok je slavio misu. U svom Životu, Terezija opisuje kako je 1550. imala viđenje koje je prenijelo njezinu dušu na mjesto u paklu.
Terezija otkriva da sveta voda, bolje od ičega drugog, ima moć da protjera ove vanjske i vidljive prikaze, primjećujući da su se teolozi složili s njenim iskustvom. Npr. u našem stoljeću Tonquedec kaže da je sveta voda izričito blagoslovljena da udalji od mjesta i osoba koje su njome poškropljene “svu silu neprijatelja i njega samog sa njegovim palim anđelima”.
Ova vanjska tjelesna viđenja bila su neobična, čak i za Tereziju, koja primjećuje da nije mogla ništa vidjeti u većini svojih viđenja anđela i zloduha. Tako su njena viđenja zloduha bila uglavnom intelektualne vizije: “rijetko sam ga vidjela u tjelesnom obliku, ali često sam ga viđala bez ikakvog obličja, kao u vrsti vizije koju sam opisala, u kojoj se ne vidi nikakva forma, ali se zna da je objekt prisutan”.
Važnost demonskih kušnji
I Terezija i Ivan od Križa ističu važnost demonskih kušnji. Terezija upozorava da su umijeće i lukavstvo koje đavao koristi da odvrati dušu od puta savršenosti užasni. Za Ivana od Križa, đavao je najmoćniji i najprepredeniji neprijatelj, njegove lukavštine su više zbunjujuće nego one od tijela i svijeta. Njega je “najteže razumjeti”; uzrokuje propast velikog broja redovnika koji krenu putem života savršenosti i nikakva ljudska moć ne može se s njim usporediti (Duhovni spjev, 431).
Đavao vara, zasljepljuje, podmićuje i zavodi. Đavolske napasti su uobičajeno iskustvo ljudske naravi. Za Tonquedeca, on je napasnik, zavodnik, nadahnitelj zlih djela. Ubojstvo, mržnja i laganje su njegova “djela”. On je “otac” ubojstava i općenito svih grijeha. Woods vjeruje da suvremeno i povijesno iskustvo reafirmira važnost uloge demonskoga u duhovnoj evoluciji čovječanstva. On dodaje: “Očito dobro organizirane sotonske sekte postoje diljem Amerike, a neke od njih su u neku ruku barem poročne ili čak ubilačke”.
Ali đavao nije jedini uzrok naših grijeha, kao što primjećuje sv. Toma Akvinski u Summa Theologiae, kao i Terezija u svojoj knjizi Temelji. Po Tereziji, naša vlastita nastrana nagnuća i loša raspoloženja, posebno ako patimo od melankolije – također nam prouzrokuju mnogo zla (§ 4, br. 2). “Melankolija” je bio izraz koji se prije koristio za opisivanje neuroza. Međutim, treba reći da je đavao indirektno uzročnik svih naših padova koji proistječu iz naše naravi u smislu da je kao posljedicu iskonskog grijeha đavao uveo nered i požudu u ljudsku prirodu.
Đavao i slabost ljudske prirode
Moramo shvatiti da su zlodusi čista intelektualna, a ne racionalna bića poput nas. Posjeduju superiorno znanje o našim slabostima i sklonostima koje koriste da nas iskušavaju. Terezija je svjesna da “đavao veoma dobro zna iskoristiti prednost zbog naše naravi i malog razumijevanja” (Pismo Izabeli od sv. Jeronima i Mariji od Isusa u Obras Completas, 980). U Duhovnom spjevu, Ivan od Križa također sugerira da zlodusi koriste svijet i tijelo kako bi pojačali snagu svog djelovanja: “napast zloduhâ … je jača od one svijeta i tijela, zato što je oni pojačavaju prethodnim dvama neprijateljima, svijetom i tijelom, kako bi vodili oštar rat”.
Đavao zna kako iskoristiti naše instinkte i strasti, slabosti tijela i našeg ponosa. Victor White, u djelu Bog i podsvijest, zamjećuje da nesreća, bolest ili mentalna anksioznost nisu grijesi, ali mogu potaknuti pobunu i očaj. A sotona može sve to iskoristiti da nas navede na grijeh.
Za sv. Tomu Akvinskoga, đavao može djelovati na ljudski um samo preko prirodnih, fizičkih i psiholoških uzroka; obratno, svi prirodni, fizički i psihološki uzroci mogu biti instrumenti za đavolske svrhe. Ovaj pogled zamućuje razliku između mentalnog poremećaja koji dolazi zbog nutarnjih uzroka i mentalnog poremećaja koji dolazi od đavolskog djelovanja, postavljajući problem razlikovanja. Za Whitea ne postoji takva stvar kao što je mentalni dijabolički poremećaj.
Načini demonskog napastovanja
Demonsko napastovanje općenito utječe na psihosomatske moći; kao npr. maštu, pamćenje i osjetilne nagone, koji su važni u uporabi i kontroli naših emocija. Iskušavajući ove moći, zlodusi uznemiruju osjetilni nagon i indirektno utječu na um i volju. Iskustva Terezije Avilske i Ivana od Križa potvrđuju ovo učenje koje je općenito prihvaćeno u duhovnoj teologiji. Ivan kaže da je najveća demonska prijevara ona preko pamćenja te da može trajati dugo vremena, posebno za duše koje se nalaze u tamnoj noći osjećaja na ulazu u noć duha.
Kao dodatak redovitim napastima mašte i pamćenja, duše u naprednim stanjima savršenosti su objekt druge vrste napasti. Đavao zna da napast koja uzrokuje pad napredne duše ne može biti uobičajena očita kušnja, koja se lako odbacuje, nego prijevara (ili zlo) pod vidom dobra. Tako Terezija piše:
Ali đavao dolazi sa svojim vještim lukavštinama i pod maskom činjenja dobra, navodi na njegovo potkopavanje na obične načine i čineći to radnjama koje, kako on da razumjeti, nisu pogrešne; malo po malo duša zamračuje svoj razum, slabi svoju volju te uzrokuje povećanje samoljublja na jedan ili drugi način, a đavao je počinje odvlačiti od Božje ljubavi i nagovarati je da udovoljava vlastitim željama. (Zamak duše 120)
Ivan od Križa također piše o tim iskustvima, primjećujući da đavao uzrokuje najveću štetu i čini da duša gubi obilje blagodati vabeći je malim mamcem izvan jednostavnih voda duha. Terezija je imala slična iskustva nalazeći da se ova vrsta napasti obično javlja kontemplativnim dušama koje se nalaze u “petom zamku”; zamak predstavlja kontemplativnu molitvu sjedinjenja s Bogom.
Đavao oponaša Boga
Kako bi prevario kontemplativne duše, đavao također oponaša Boga. Očite kušnje su zamaskirane kao lažna ukazanja svetaca ili u lijepim ili očigledno svetim riječima. Ivan kaže:
Đavao često opskrbljuje osjetila objektima, pružajući osjetilu vida slike svetaca i najljepših svjetala . . . . A osjetilu mirisa, različite miomirise; stavlja slatkoću u usta i ugodu u osjetilo dodira. On sve to tako radi da zavodeći osobe preko tih objekata osjetila, može osobe uvesti u mnoga zla (Uspon na goru Karmel 133).
Terezija je iskusila takve napasti u nekoliko prigoda kada joj se đavao pokušao predstaviti kao Gospodin praveći lažnu sličnost s Bogom. Ali ona je primijetila da duša postaje uznemirena, očajna, nespokojna i nesposobna za molitvu. Isto vrijedi i za nutarnji govor, kao i za teškoću prosuđivanja. U ovim slučajevima Ivan od Križa savjetuje da točno razlikovanje ovisi o svetosti duhovnog vođe: “Osoba, kao za posljedicu, će morati biti veoma duhovna kako bi ovo prepoznala” (Uspon na goru Karmel 207).
Različite vrste napasti
U Duhovnim spjevu Ivan od Križa obrazlaže tri različite vrste đavolskih napasti koje pogađaju duhovno napredne duše: prvo, one koje snažno potiču maštu; drugo, kad se prvi način pokaže beskorisnim, tjelesna mučenja i zvukovi koji rastresaju dušu; i treće, još gore, ponekad strašna mučenja đavla koji se protiv duše bori s duhovnim terorima i užasima. Španjolski svetac daje malo detalja ove druge kategorije napasti, iako smo čitali u biografijama njegovog života, da je bio pogođen njima (P. Crisogono de Jesus Sacramentado 111).
U slučaju duhovnih horora, “koje đavao može vrlo lako učiniti, jer kada duša dođe u veliku ogoljenost duha zbog te duhovne vježbe, đavao joj se može lako pokazati budući da je on također duh” (Duhovni spjev 476). Njegova tajanstvena prisutnost prouzrokuje psihološke i duhovne poteškoće.
Prihvaćeno teološko učenje jest to da je đavolski utjecaj uobičajen preko osjetila, posebno nutarnjih sjetila pamćenja i mašte. I Ivan i Terezija ukazuju da neke napasti i užasi mogu nadići osjetila i utjecati na duhovne moći duše. Ovo se izgleda javlja naprednim kontemplativcima koji su već dosegli duhovne zaruke s Bogom u šestom zamku i na pragu su sedmog, duhovnog braka. Promotrimo Ivanov opis užasa koji je đavao prouzrokovao preko osjetila:
Kad duhovna komunikacija nije udijeljena isključivo duhu nego i osjetilima, đavao mnogo lakše uznemiruje i potresa duh ovim užasima uz pomoć osjetila. Mučenje i bol koji su tako prouzrokovani su neizmjerni, a ponekad i neizrecivi. Pošto duhovna komunikacija prelazi ogoljeno s duha na duh, horor koji zao duh uzrokuje, ako dosegne duhovni dio dobrog duha, je nepodnošljiv. (Tamna noć, 383)
Kasnije u Tamnoj noći, Ivan od Križa ukazuje na mogućnost čisto duhovnog kontakta: “Ova užasna komunikacija prelazi jasno s duha na duh na neki nematerijalni način tako da nadilazi (transcendira) svu osjetilnu bol”.
U blizini duhovnog braka, bitka za spasenje i borba dobra i zla su dramatične. Anđeli pomažu duši, a zli duhovi pokušavaju iskoristiti svoju posljednju šansu. Kad duhovne komunikacije dolaze od anđela, đavao može detektirati neke od tih milosti darovanih duši. “Bog redovito dopušta neprijatelju da prepozna milosti darovane preko dobrih anđela, tako da može učiniti ono što može, u skladu s mjerom pravde, da ih spriječi”. Onda se đavao ne može žaliti da mu nije dana prilika da osvoji dušu. Prema Ivanu, on bi to mogao učiniti kad Bog ne bi dopustio određenu ravnopravnost između dvojice u borbi za dušu.
Anđeli produciraju duhovne komunikacije; zli duhovi pak duhovne horore. Ali na kraju pobjeda pripada dobrim anđelima. One horore koji pročišćuju dušu slijede duhovne milosti, u skladu s tamom i užasnim čišćenjem koje podnosi. Duša “će uživati čudesnu i ugodnu duhovnu komunikaciju, povremeno neizrecivo uzvišeno. Nadolazeći horor zloduha pročišćuje dušu tako da ona može primiti ova dobra”. Međutim, Ivan primjećuje da ove duhovne vizije pripadaju više budućem životu nego ovom.
Terezija je iskusila slične susrete i zamijetila da đavli ne produciraju ništa osim suhoće i nemira.
Ovaj nemir je takav da ne znam odakle dolazi: samo se čini da se duša opire, da je uznemirena i da se muči ne znajući zašto; zato što su sotonine riječi dobre, a ne zle. Pitala sam se može li to biti zbog toga što je jedan duh svjestan prisutnosti drugoga. (Moj život, 237)
Za Marcela Lepeea to je jedna od onih začuđujućih fraza koji je njezin genij vrlo lako izvukao iz pera jer je ona sposobna razlikovati ono što dolazi od nas od onoga što je nadodano, što dolazi od drugoga. “Njezin duh je težio Bogu, a drugi duh bi je htio odvratiti od Njega… tako da je stalno strahovao u tom prikrivenom kontaktu” (99).
Ovakve duhovne borbe pojavljuju se samo kod osoba tako uznapredovalih u savršenosti i tako pročišćenih patnjama i kušnjama tako da one steknu malo znanja koje odgovara duhovnim bićima, koje proniče sva bića, kao što kaže Pavao, a Ivan od Križa pojašnjava: “Duša sa univerzalnošću i velikom lakoćom opaža i proniče sve zemaljsko ili nebesko što joj se predstavlja. Zato apostol kaže da duhovni čovjek proniče sve stvari, čak i dubine Božje (1 Kor 2, 10) ” (Tamna noć 345). To je svojstvo pročišćenog i oslobođenog duha od svakog djelomičnog znanja i sklonosti, a to je duh kontemplacije u svojim višim stanjima.
Poniznost i zlodusi
Prema Ivanu od Križa, duša koja očekuje da nadvlada đavlovu “snagu” biti će nesposobna za to bez molitve. Kako bi shvatila njegove “prijevare” duša treba poniznost – jer đavao je zakleti neprijatelj poniznosti. Španjolski mistik primjećuje da je đavlov mamac upravo ponos – naročito ponos koji dolazi od duhovne predispozicije. Svete duše moraju biti oprezne oko bilo kakve vrste objava jer se đavao obično u njih upliće i “spaja zajedno tako mnogo očitih i prikladnih činjenica koje tako često ugrađuje u maštu na taj način da se čini da će se svaki događaj nesumnjivo pojaviti”. Ako duša nema poniznosti, biti će odvučena od svog mišljenja i vjerovat će suprotno.
Terezija kaže da se zlodusi čak koriste slikom Krista ili njegovih svetaca kako bi pothranjivali krivu pobožnost. Ali đavolske vizije ne škode ako je prisutna poniznost:
Što se mene osobno tiče, vjerujem da Njegovo Veličanstvo neće dopustiti ili dati snagu zloduhu da prevari ikoga takvim ukazama osim ako osoba sama ne bude kriva . . . Mislim da za ponizne duše nikakva prijevara nije moguća. (Temelji, 41)
Vjera i zlodusi
Temelj je kršćanske religije vjera. Zlodusi će širiti zablude i laži kako bi pokušali minirati taj temelj. Za Tereziju, đavao – potpuni lažac – može izvoditi mnoge trikove, ali “Bog mu neće dopustiti da prevari dušu koja ima pouzdanja i koja je učvršćena u vjeri”.
Ivan od Križa je još izrazitiji i savjetuje da je svjetlo vjere za đavla gore od tmine. Kad se duša zaogrne vjerom, đavao nije upućen kako da je otkrije, niti ima uspjeha u svojim pokušajima jer vjera daje duši snažnu zaštitu protiv đavla, koji je najmoćniji i najlukaviji neprijatelj. Za posljedicu, sv. Petar nije našao jaču obranu od vjere u svom oslobađanju od đavla kada je savjetovao: “Cui resistite fortes in fidei” (1Pt 5, 9). (Tamna noć 376)
Kako bi poticao skrovitost čiste vjere, duhovni vođa mora biti oprezan da ne bi poticao vizije, lokucije, proročanstva ili druge vrste neobičnih fenomena. Iako ponekad ovakvi fenomeni dolaze od Boga, često su od strane đavla. Za Ivana od Križa ova opasnost je bila stvarna. Shvatio je da đavao može prezentirati pamćenju mnoge krive ideje pod vidom istine, čineći te ideje tako sigurnima da duša misli da one ne mogu biti pogrešne jer ono što ona osjeća je u suglasju s istinom (Uspon na goru Karmel 227).
Đavao i stanje savršenog ujedinjenja s Bogom
Nakon što duhovno pročišćene duše dosegnu stanje savršenog ujedinjenja s Bogom preko ljubavi u “sedmom zamku”, đavolske napasti su završene, a zlodusi se boje takvih duša. “Ni Aminadab se nije pojavio”, kaže Ivan na kraju Duhovnog spjeva. Aminadab simbolizira đavla, a u ovom stanju duša je tako zaštićena, tako jaka i slavodobitna da đavao zna da je izgubio bitku. Na ovom nivou đavao bježi u neizmjeran strah i ne usuđuje se ponovo pojaviti. Terezija je također slavodobitno, opazila da se đavao boji nje, ali ne i ona njega: “Izgleda da me se [đavli] boje. Stekla sam vlast nad njima, udijeljenu mi prije svega od Boga, tako da me više nisu mučili; sada su otišli” (Moj život, 242).
U ovom stanju duše su preobražene u Bogu. One su božanske tim sudjelovanjem i posjeduju Kristovske kvalitete. U njima je Otkupitelj porazio sotonu i njegovo kraljevstvo tame. Terezija i Ivan od Križa su se borili sa zlodusima, ali je na kraju njihova pobjeda – a i Božja – bila dovršena.
Neke teološke refleksije o zlodusima i misticima
Valjano učenje koje se tiče zloduha pretpostavlja vjeru koja nam predstavlja objekt našeg vjerovanja – u ovom slučaju, zloduhe. Kao što ne vidimo Boga, ne vidimo ni zloduhe. Bilo kakva spekulacija o zlodusima mora biti temeljena na Svetom pismu, duhovnoj teologiji i iskustvima svetaca.
1. Terezija Avilska i Ivan od Križa vjeruju, preko vjere, u postojanje zloduha. Nisu mogli sumnjati u njihovo postojanje. Osim toga, oni su iskusili vizije, lokucije, ukazanja, horore, psihičku štetu, napasti i druge manifestacije demonskog porijekla. Neki sveci su podvrgnuti ovim neobičnim demonskim intervencijama, kao što je bio slučaj s Ignacijem Loyolskim ili u modernim vremenima, Cure d’ Ars.
2. Zlodusi su naši protivnici koji pokušavaju dati sve od sebe kako bi zastrli put duša prema Bogu. Ali demonska djelovanja poprimaju poseban intenzitet i više su rjeđa i snažnija kada su usmjerena protiv naprednih kontemplativnih duša. Ove duše privlače zloduhe koji žele spriječiti ili barem usporiti njihovo napredovanje prema Bogu. Duša sveca je bojno polje između dobra i zla, između Boga i zloduha. Pošto duša sveca dosegne “sedmi zamak”, đavolske aktivnosti dolaze kraju i zlodusi je se boje.
3. Terezija i Ivan od Križa nisu uživali blagodat našeg poznavanja psihologije. Ali bili su obdareni neobičnim razlikovanjima i znali su da su očigledne demonske manifestacije bile često puki rezultat mentalne bolesti ili “melankolije”. Također su znali da zlodusi koriste ljudske slabosti i nepovoljna mentalna stanja kao instrumente svoga napastovanja. Zato nije lako razlikovati kada je “očito” demonsko napastovanje puko psihološko, a kada je i psihološko i demonsko.
Pošto su španjolski mistici bili svjesni poteškoća često povezanih u otkrivanju demonskoga, oni preporučuju molitvu kako bi nadvladali đavlovu “snagu”, kao i poniznost i utjecanje Božjem svjetlu kako bi razlikovali đavolske “prijevare”. Moderno razlikovanje duhova ne može si priuštiti ignoriranje moderne psihologije, ali isključivo psihologijski pristup onima koji se čine da su pod demonskim utjecajem je nepotpun i trebao bi biti upotpunjen razboritim teološkim razlikovanjem. Pravila sv. Ignacija za razlikovanje duhova, na primjer, su model mudrosti i iskustva. Za napredne kontemplativne duše, spisi Terezije Avilske i Ivana od Križa su veoma korisni. U Usponu na goru Karmel, osobito u drugoj knjizi, Ivan od Križa pomno istražuje pravila za razlikovanje između onoga što dolazi od Boga i onoga što dolazi od naše vlastite mašte ili od đavla. U nekim od poglavlja Mog života i Zamka duše, Terezija dopunjuje analizu Ivana od Križa sa svojim vlastitim oštroumnim opažanjima (Zamak 6, pogl. 7 i 8; cf. Zamak 4, pogl. 2 i 3).
4. Neki ispovjednici su bili sigurni da je Terezija bila opsjednuta i da treba egzorcizam. Oni su bili, kako ih Terezija naziva, “polupriučeni ljudi”, koji su joj nanijeli mnogo štete. Teolozi poput Pedra Ibaneza, Dominga Baneza, Alvareza iz Toleda te svetaca poput Petra Alkatranskog i Franje de Borja nikada je nisu iznevjerili. Pedro Ibanez, čuveni teolog, koji je zapovjedio Tereziji da napiše svoj Život, primijenio je pravila za razlikovanje duhova na Tereziju i ona je prošla test u svakom od jedanaest striktnih pravila. Allison Peers je imala dobar osjećaj da uvrsti ova pravila i način kako ih je Ibanez primijenio na Tereziju u trećem volumenu svoga izdanja Kompletna djela svete Terezije Avilske (312 – 333). Ova pravila su vrijedna čak i u našim vremenima kako za autentično razlikovanje duhova po nadahnuću Duha, tako i za pomoć zdravoj duhovnoj teologiji i zdravoj psihologiji.
Prirodno, bilo psiholog ili teolog koji a priori odbacuje postojanje zlih duhova nije kvalificiran kako bi nas prosvijetlio u ovom problemu bez obzira koliko vrstan znanstvenik on ili ona može biti. S druge strane, moramo odbaciti djela i spise bilo kojeg modernog teologa koji ignorira doprinos psihologije ili pak vidi zloduhe u svakoj neurozi.
Ovaj članak je pokušao pokazati kako pažljivo čitanje Terezije i Ivana od Križa o zlodusima može biti profitabilno, osobito za kršćane koji se zanimaju za kontemplaciju kao i za razlikovanje duhova.
Autor: Fr Antonio Moreno OP
Izvor: Veritas/Bitno.net
