Prvi ovogodišnji ciklus duhovnih vježbi sestara franjevki od Bezgrješne održan je u Zagrebu od 3. do 7. siječnja u našemu samostanu na Pantovčaku pod vodstvom fra Darka Teperta. Pozdrav sestrama duhovnicama izrekla je vrhovna poglavarica sestra Zdravka Gverić.
Zahvalila se voditelju duhovnih vježba fra Darku što je uz sve svoje profesorske obveze na KBF-u prihvatio da i nas kroz ove dane obogati Božjom riječju. Na početku zazvali smo Duha Svetoga. Zatim je započela obnovu u znaku otvorenoga neba.
‘Bog iznenađuje načinom kako se objavljuje. Dolazi u Djetetu, a to je otvoreno nebo. Bog se stavlja nama u ruke jer ima povjerenje u nas. Veliki Bog postaje malen da bismo mi maleni postali veliki. Bog dolazi u našu ograničenost i krhkost. Euharistija je nebo. Bog je prisutan u svećeniku, prisutan je i u riječi koja nam je upućena u euharistijskim prilikama. Tako imamo za primjer i Svetoga Franju koji je uvijek imao pogled usmjeren u nebo. Sva njegova molitva je zahvaljivanje’
Drugi dan duhovne obnove razmišljali su o Božjem pogledu.
‘Imamo sigurnost pod Božjim pogledom koji ne osuđuje već spašava. Primjer toga nalazimo i u Svetomu Pismu (Iv 8 – događaj s preljubnicom). Isus gleda ženu i stavlja je u središte. U središtu nije zakon, nego Božja ljubav koja mora biti iznad svega. Dolazimo do zaključka kako smo u središtu Božjega pogleda svi mi. Zagledanost u Boga pomaže da živimo drugačije. Vid otvorenoga neba jest prisutstvo pred Božjim pogledom’
Treći dan razmišljale su o Bogu vjernomu – Bog Amen. Grčki „aman“ znači čvrsto stajati. Bog je siguran oslonac. On je vjeran i uvijek uz nas. Vjerovati znači potpuno se pouzdati u Onoga koji je Amen.
‘Bog je naša sigurnost, sve naše, o njemu ovisimo. Pozvani smo biti dosljedni, stajati iza svojih riječi, zavjeta, pravila i konstitucija. Nismo savršeni, ali treba postojati želja i nastojanje.’
Četvrti dan smo razmišljali su o svjetlu. Izaija govori o narodu koji je u tmini hodio i svjetlost vidje veliku.Svijet je obuzet tamom, a nas obasjava Svjetlo – Gospodin! U Papinoj enciklici „Svjetlo vjere“ naglašava se kako se uvijek treba vraćati svojoj vjeri. Svjetlo je zapravo ta Božja prisutnost. Čovjek to svjetlo prepoznaje u svome životu, a možda i u trenutku poziva.
‘Cijeli život nas redovnika je stalna promjena – svi trebamo isijavati svjetlo koje nam Gospodin nudi. Treba dopustiti Bogu da nas iznutra rasvijetli svojom Riječju i drugim znakovima koji se daju prepoznati oko mene.’
Posljednji dan duhovne obnove razmišljali su kako sveti Franjo vidi otvoreno nebo. Imao je žarku želju za nebom.
‘I mi bismo trebali kao sveti Franjo prezirati zemaljsko i biti zagledani u nebo. Svoj put u nebo gledao je kroz Evanđelje. On vidi pravilo kao ljestve koje vode u nebo. Svjetovne brige nas sputavaju da upravimo pogled u nebo. Otvoreno nam je nebo svima dano da otkrijemo Boga i sebe. Trebamo stalno usmjeravati pogled srca u nebo, vježbati se u tome. Dok je sveti Franjo imao pogled usmjeren u nebo, mislio je na svoju braću. U isto to nebo dolazimo zajedno, kao braća i sestre. Franjevačka kontemplacija se sastoji upravo u tome: prepoznavati Boga u svemu i zahvaljivati. Sveti Franjo nam je stavljen kao primjer i uzor da krenemo ispočetka.’
