Preuzeto iz biskupijskog glasila ‘Sveti Mihovil’ uz dozvolu Uredništva
Mnogi čitatelji našega lista još se sjećaju pokojnoga don Ante Radića. Drugi su za nj čuli samo kao za istaknutoga katoličkog radnika iz prve polovine XX. st. Bit će zato korisno da osvijetlimo njegov lik.
Rođenje i školovanje
Ante Radić rodio se u Šibeniku, 3. srpnja 1897. Osnovnu školu završio je u Šibeniku, a klasičnu gimnaziju u sjemeništu u Splitu. Teološke studije završio je u Zadru, gdje je i zaređen za svećenika, 26. listopada 1919. Mladu misu služio je u Šibeniku 9. studenoga 1919. godine.
Prilike u Biskupiji
Biskupija dotada nije imala biskupa. Biskup Luka Pappafava te godine bio je premješten u Hvar, a biskup Jeronim Mileta došao je tek 1922. godine. Osim toga, Prvi svjetski rat (1914. — 1918.) i Prva talijanska okupacija (1918. — 1921.) ostavili su svoje bolne posljedice u životu Biskupije. Prije Radića punih devet godina nije nitko zaređen za svećenika, pa se osjećalo veliki manjak svećenika.
Doba između dva svjetska rata
Nakon Prve talijanske okupacije (1921.), Šibenik je ušao u Kraljevinu Jugoslaviju. To je vrijeme bilo veoma dramatično i živo. Kraljevina je imala diplomatske odnose sa Svetom Stolicom, a katolicizam je imao status „priznate veroispovesti”. Uza sve to Država je očito podržavala pravoslavlje. Jedna zdravica (održana u svečanoj prilici) osvjetljava to raspoloženje: „Jedan Bog za sve bez razlike, jedan Kralj, jedna vera i jedan istokrvni jugoslavenski narod”. Nije se skrivala ideja da Hrvate treba prevesti na pravoslavlje. Starokatolici su bili zamišljeni kao „most preko kojega će se to ostvariti”. Razne organizacije (kao Jugoslavenski sokol) u tome su bile posebno aktivne. Cilj je bio jasan:
„Nakon što je ostvareno političko jedinstvo naroda (Ujedinjenje), sada treba versko”. Sredstva koja su doprinosila tome cilju bila su veoma prepoznatljiva. Tako na primjer svi generali u vojsci bili su pravoslavci. Na kongresu učitelja u Dubrovniku 1924. donesena je rezolucija kojom se traži da sada vjeronauk za sve priznate vjeroispovijesti predaje isti učitelj.
Komunisti su širili svoju propagandu. Teško materijalno stanje bilo im je zgodna podloga. Koristila se parola: „Što gore, to bolje”. Govorili su o obećanom raju na zemlji, koji je u Rusiji (nakon Oktobarske revolucije) prema njihovim riječima — već postao stvarnost. Sve su poduzimali da narod odvrate od Crkve i vjere. Pogotovo su oštro reagirali na svako „djelovanje Crkve izvan sakristije”.
U takvim prilikama (kao mladi svećenik) djelovao je don Ante Radić. Prva zamisao je bila da bude tajnik biskupa Milete. To ga nije oduševilo. On je sanjao o radu s mladima, o karitasu, o tisku…
U to vrijeme papa je bio Pio XI. On je poznat kao pokretač Katoličke akcije. Katolička akcija je crkveni pokret koji nastoji da katolici-vjernici postanu svjesni svoga poslanja u životu Crkve. U Hrvatskoj je te ideje posebno širio dr. Ivan Merz. On je osnovao „Orlove” (Hrvatski katolički orlovski savez). Podsjetimo na njihovu svrhu: „Svrha HKOS-a je jedinstveno organiziranje i odgajanje katoličke mladeži na osnovi kršćanskih principa i zato društvo u pogledu duhovnoga vodstva spada pod kompetenciju Katoličke Crkve”.
Kad znamo da je Radić bio osobni prijatelj s Merzom, a biskup Mileta napisao predgovor njegovoj knjizi o katoličkoj akciji, lako nam je shvatiti da su križari brzo postali stvarnost u Šibenskoj biskupiji. Žarišta su bila Šibenik, Murter, Vodice…
Kad su Orlovi bili zabranjeni Januarskom diktaturom 1929., čim su prilike dopustile, njihovo djelo nastavili su „Križari”. „Orlovi”, odnosno „Križari” nisu bili jedina preokupacija mladoga Radića. Kao vjeroučitelj imao je sedmično 37 sati vjeronauka, nedjeljom i po pet propovijedi.
Drugi svjetski rat
Talijanska vojska stigla je u Šibenik u travnju 1941. U početku su se predstavljali da su samo na prolazu za Albaniju, ali su ostali u Dalmaciji do rujna 1943.
Mnogi misle da su se Talijani okomili najprije na komuniste. Međutim, nije bilo tako. Njemačka (saveznik Italije) imala je pakt o nenapadanju sa Sovjetskim Savezom. Tako su komunisti bili pošteđeni, barem u prvom času, dok Njemačka (22. lipnja 1941.) nije ušla u rat sa Sovjetskim Savezom.
Prvi udar Talijana bio je na istaknute Hrvate. Radić je doznao da i njega kane uhapsiti, pa je zato — uz pristanak Biskupa — pobjegao u Zagreb. To je bilo početkom srpnja 1941.
I u Zagrebu je bio aktivan. Biskup Mileta imenovao ga je svojim vikarom za župe Šibenske biskupije i Zadarske apostolske administrature koje su bile u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Naime, kako je Šibenik bio pod okupacijom, svaka komunikacija s tim župama bila je otežana. Kao vikar posebno se brinuo za izbjegle svećenike i osigurao im primanja od strane Države.
Odmah se uključio u rad Križarskih organizacija. Tako je uskoro postao zamjenik duhovnika Velikog Križarskoga Sestrinstva i duhovnik Suradnica Krista Kralja.
Kao oduševljeni radnik, imao je posla. Organizirao je križarske tečajeve (u Požegi 1941; u Vinkovcima 1942; u Koprivnici 1943; u Brezovici 1944.), držao duhovne vježbe, predavanja za članove križarska organizacije.
Kao da mu to nije bilo dosta. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Zagrebački karitas povjerili su mu da skuplja hranu po župama Zagrebačke nadbiskupije za naše pasivne krajeve koji su bili pod talijanskom okupacijom. Uspio je skupiti 22 vagona hrane i to je preko Rijeke otpratio za Pag i Dalmaciju. Podvig nije bio nimalo lak, jer je željeznička pruga bila nesigurna
(napadi partizana), a Talijini su pravili razne poteškoće. Sve u svemu, podvig je uspio i hrana je došla na odredište.
U socijalističkoj Jugoslaviji
U svibnju 1945. partizani su „oslobodili” Zagreb. To je unijelo mnoge promjene u način života našega don Ante. Križarske organizacije samo što su postojale. Svele su svoje aktivnost na poučavanje vjeronauka.
Rad u Karitasu bio je posebno težak. Uza sve teškoće, Radić nije klonuo. Obilazio je pojedine bogatije župe i tako pomagao najpotrebnije. Posebno su mu bili na srcu siromašni intelektualci. Na vrijeme je doznao da su „drugovi” odlučili likvidirati Karitas i provaliti u skladište. Zato je na vrijeme razdijelio sve zalihe hrane. Tako je Karitas prestao postojati. Posebna briga bili su zatvoreni svećenici. Nadbiskup Stepinac povjerio je Radiću da za njih organizira pomoć. Nadbiskup je osobno novčano pomogao akciju, a tada je ostalo prikupljanje hrane. Uz pomoć Križarica i Suradnica Krista Kralja, Radić je obilazio pojedine župe i tako dobivao pomoć. Slanje paketa bilo je kao u filmu. Na Kaptolu su spremali pakete. Rano ujutro prevozili bi ih na brzi vlak. Tako su se vozili do Okućana, a onda prekrcaj za Staru Gradišku. Zatvoreni svećenici su se uvjerili da nisu zaboravljeni.
Proces nadbiskupu Alojziju Stepincu
Godine 1946. u Zagrebu se vodio montirani sudski proces nadbiskupu Stepincu. Radić je dobio ulaznicu da smije prisustvovati kao prevodilac tajniku nuncijature u Beogradu. U svojim uspomenama ističe kako se divio držanju i odgovorima Nadbiskupa, dok je zamjerao pojedinim optuženima na njihovom vladanju. Kako je poznato, Stepinac je bio osuđen na 16 godina robije.
Za vrijeme jedne pauze Radić se susreo s tužiteljem Jakovom Blaževićem i zamolio ga da mu objasni neke svoje izjave. Umjesto toga, Blažević je prekinuo razgovor izlikom da nema vremena.
Premetačina stana, hapšenje, pritvor i osuda
9. svibnja 1947. u 4 sata ujutro dva službenika UDBA-e upala su u Radićev stan i počela ga pretresati. Taj posao je trajao do podne, a onda su ga odveli u pritvor. Smjestili su ga u samicu. Naš zatvorenik to je shvatio kao duhovne vježbe i pripravu na smrt. U takvom stanju počeo je štrajk glađu. Nakon toga, dva dana stavili su ga u dezinfektor. U njemu se nije mogao ni ispraviti. Udbašima kao da sve to nije bilo dosta pa su ga odveli u ludnicu u Vrapče. Smjestili su ga u sobu s najtežim bolesnicima. Tu je ostao 15 dana. Koliko god su muke bile teške, zatvorenik nije ništa priznao niti je bilo koga okrivljavao. Iz Vrapča don Antu Radića ponovo su odveli u Zagreb i smjestili ga u sobu punu stjenica. Nakon osam mjeseci provedenih u pritvoru i istražnom zatvoru 24. siječnja 1948. osuđen je na pet godina zatvora. Kaznu je izdržavao u Staroj Gradiški.
Upravitelj Biskupije
Godine 1952. izašao je iz zatvora. Neko vrijeme zadržavao se u Zagrebu, a onda je došao u Šibenik i postao kanonik. U listopadu te godine biskup Ćiril Banić doživio je moždani udar, a Radića imenovao za upravitelja Biskupije. Na toj dužnosti Radić je ostao do ožujka 1953. Tada je Biskup preuzeo upravu Biskupije, a Radića imenovao generalnim vikarom.
To vrijeme bilo je posebno zahtjevno. Tadašnja vlast organizirala je „Svećenička udruženja” u cilju da Crkvu u Jugoslaviji odvoji od Rima.
Svećenike — koji su bili stupili u „Inicijativni odbor” u cilju stvaranja Udruženja u Šibeniku, Radić — vjeran stavu biskupa Banića — suspendirao je „a divinis”. To znači da im je zabranio vršenje svećeničke službe.
Novo progonstvo
U takvom ozračju u rujnu 1953. nastupila je „Tršćanska kriza”, to jest Saveznici su odlučili predati Trst Italiji. Jugoslavenska propaganda to je iskoristila i tvrdila da je to „maslo Crkve” i širom zemlje organizirani su protesti protiv biskupa i svećenika. Tako je u Šibeniku 3. rujna 1953. organiziran miting na Poljani nakon kojega su demonstranti pošli najprije pred biskupsku palaču, a onda pred sjemenište. Posljedica toga je bila da su biskup Ćiril Banić i don Ante Radić morali napustiti Šibenik. O tome smo opširnije pisali kad je bilo govora o biskupu Baniću.Radić se vratio u Šibenik 1954. U to vrijeme prestali su grubi fizički napadi, a Vlasti su velikim porezima i drugim „odgojnim mjerama” nastojali držati svećenike u pokornosti.
Kanonizacija sv. Nikole Tavelića
U godini 1970. bila je kanonizacija Nikole Tavelića. Radić je bio imenovan predsjednikom Odbora za domovinsku proslavu od 17. — 20. rujna u Šibeniku. Prema procjeni računa se da je za tu zgodu došlo u Šibenik oko 25 tisuća hodočasnika. Očito je bio problem kako smjestiti toliko mnoštvo, ali je sve dobro prošlo. Vrhunac proslave bio je na trgu između katedrale i vijećnice.
Nemoć i smrt
Dok je Zlatnu misu (pedeset godina svećeništva) proslavio u Katedrali, 9. studenoga 1969. i tom prilikom doživio priznanja i zahvalnost mnogih svojih štovatelja, dijamantnu misu (šezdest godina svećeništva) proslavio je skromno u svojoj sobi, 9. studenoga 1979. To dovoljno jasno govori koliko su u međuvremenu popustile njegove sile.
Umro je u 84. godini života, 12. kolovoza 1980. Pokopan je na groblju sv. Ane u Šibeniku. Sprovodne obrede i koncelebriranu misu predvodio je biskup, msgr. Josip Arnerić, a od pokojnika se oprostio kanonik, don Srećko Pavić.
AUTOR: mr. don Ante Skračić
