Dana 16. travnja 2016. župa Mandalina i Zablaće organizirala je hodočašće u Zagreb kako bi odali počast zemljinim ostacima sv. Leopolda Bogdana Mandića i poklonili se blaženom Stepincu.
Predvođeni svećenikom Paulom Karimom, sedamdesetak hodočasnika smjestilo se u jedan autobus i kombi te se oko 6 sati ujutro uputili prema Zagrebu (Dubravi).
Lijepo je bilo vidjeti pored sebe u autobusu razdragana i vesela lica, a kako i ne bi kad smo svi osjećali isto- ponos i sreću.
S posebnim zadovoljstvom isticali smo kako je jedna tako mala država, s malim brojem stanovnika dala tako značajnu osobu kao što je sveti Leopold. Uostalom, sa ovih prostora potječu čak tri sveca, a četvrti je na putu za proglašenje svetim. Zahvalni smo što smo u jednodnevnom hodočašću dobili priliku susresti se sa jednim svecem- svetim Leopoldom Bogdanom Mandićem i jednim blaženikom Alojzijem Stepincem čije se proglašenje svetim nestrpljivo očekuje.
Da nam vožnja do Zagreba brzo protekne potrudili su se naš pater Paul i sestra Anastazija koja je predvodila krunicu, a potom smo se udubili u priču o životnom putu sv. Leopolda Mandića kojemu smo se išli pokloniti i prenijeti mu naše molbe, zahvale…
Leopold Bogdan Mandić rodio se 12. svibnja 1866 u Herceg Novom koji je tada teritorijalno pripadao Habsburškoj Kraljevini Dalmacije. Zanimljivo je bilo saznanje da je svečeva obitelj porijeklom iz Mandića kod Omiša. Inače, bio je dvanaesto dijete u obitelji. Otac ga je svako jutro pratio u crkvu na misu što je tada bilo nešto posve neobično. U kršćanskom obiteljskom ozračju tako se od malena naučio moliti i živjeti u vjeri.
Bio je ponosan na svoje hrvatske korijene. Početkom Prvog svjetskog rata trebao je primiti talijansko državljanstvo, međutim on to nije želio prihvatiti. Kao stranac koji je, kako su ocijenili, dolazio iz neprijateljske države, osuđen je na jednogodišnju zatvorsku kaznu koju je odslužio na jugu Italije.
Svima je poznata činjenica da je bio niska rasta, visok svega 135 cm. Bio je boležljiv, teško pokretan, govorio je nerazgovijetno. Ništa ga od toga nije spriječilo na njegovu životom putu da postane svećenik. Zaredio se 1890 god. Dužnost samostanskog poglavara obnašao je o u Zadru, Rijeci i Kopru, a ostatak života proveo je u Padovi. U susjednoj Veneciji je jednom tjedno poučavao kapucine hrvatskom jeziku.
Od 1906. g. pa do smrti najveći dio svog vremena provodio je u ispovjedaonici. Kažu da je znao ispovijedati i po 12-15 sati. Bio je to strašan teret kojeg je Leopold nosio hrabro hrvajući se sa našim problemima, grijesima, potrebama…Bio je iznimno blag. Ljude je tješio, a često bi znao reći da će on pokoru dijelom izmoliti umjesto njih-grješnika. Znao je prepoznati što ljudi misle i kada mu oni to ne kažu. Preminuo je u Padovi 30. srpnja 1942.g.
Postupak njegove beatifikacije započeo je Papa Pio XII 1946. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI 1976.g., a papa Ivan Pavao II proglasio ga je svetim 1983.g.. U godini milosrđa papa Franjo ga je proglasio zaštitnikom- Svete godine milosrđa.
Zanimljivo je bilo slušati „crticu“ iz života obitelji naše časne. Ispričala nam je da se događaj zbio dok je njena majka stajala u redu za ispovijed kod sv.Leopolda koji je, ugledavši je, izašao iz ispovjedaonice te došao do nje i rekao joj da otrči kući jer da joj je dijete palo i da se može ugušiti. Tako je ona otrčala kući i spasila dijete.
Po priči moje majke i moja je obitelj posebno vezana za sv. Leopolda. Moj pokojni otac Alojzije Neumann bio je pomorac i upravitelj stroja na prekooceanskom brodu. Jednom su im se na otvorenom moru pokvarili glavni i pomoćni motori. Svi pokušaji popravka su bili uzaludni. Otac, kao upravitelj stroja, osjećao se odgovornim za cijelu posadu, za sve njihove obitelji. Vjera u Boga, i molbe mog oca upućene sv. Leopoldu Mandiću učinile su da su sretno okončali plovidbu. Tako sam ja, zahvaljujući moćima svetog Leopolda imala divno djetinjstvo, divnog oca koji bi bez pomoći sveca sigurno stradao na opasnom moru, u brodu bez motora..
Tako smo zabavljeni molitvom i zanimljivim pričicama brzo stigli u Dubravu, upravo pred sam početak svete Mise. Na ovećem platou ispred crkve koja nosi svečevo ime načičkalo se mnoštvo hodočasnika- djece, mladih, starijih, bolesnih, zdravih- svi u mislima sa svojim molbama i potrebama koje smo kanili izreći omiljenom svecu čijim smo se ostacima došli pokloniti.
Misno slavlje predvodio je krčki biskup mons. Ivica Petanjak, kapucin kao što je bio i sv. Leopold Mandić.
Nakon mise čekali smo na ulazak u crkvu gdje je u sarkofagu sa staklenim pokrovom bilo izloženo svečevo tijelo koje je, čudom Božjim, sačuvano od propadanja. Sa molitvom na usnama nekoliko stotina tisuća hodočasnika iz Hrvatske, BH, Crne Gore, Slovenije… poklonili su se svečevim moćima.
Put nas je dalje vodio do zagrebačke katedrale koju smo brzinski razgledali, a nešto dulje,koliko su to prilike dopuštale, zadržale se pred sarkofagom bl. Alojzija Stepinca.
Jednosatnu stanku iskoristili smo za kraću šetnju gradom i okrjepu..
U rodno mjestu blaženog Alojzija, u Krašić, došli smo oko 17 sati. Razgledali smo crkvu Presvetoga Trojstva. To je kasnogotička crkva koja se prvi put spominje 1334 god. U njoj se nalazi barokni oltar iz 1743.g. sa slikom Sveta tri kralja, a na vrhu oltara se nalazi skulptura Presvetog trojstva. Špilja Gospe Lurdske postavljena je po želji blaženog A. Stepinca. Osim te čudesne crkve moju prijateljicu Jadranku je oduševio križni put koji je postavljen na ledini i padini brda, u velikom prostranstvu zelenila. Prava okrjepa za dušu. Pored crkve se nalazi župni dvor u kojem su pohranjene neke osobne stvari bl. Alojzija Stepinca. Nakon razgledavanje župnog dvora vraćamo se u Šibenik.
U autobusu smo nastavili druženje uz molitvu, te duhovne i zabavne pjesme. Duhovno obogaćeni, kući smo došli oko 23 sata .
Kratko ali lijepo hodočašće.
Napisala: Angelina Berović
