Isus je ozdravljao bolesnike, apostole je slao da liječe i izgone zle duhove, ima li Crkva tu moć danas?
Koliku je brigu Gospodin dao tijelu i duši i sam posvećivao i svojim vjernima naložio, o tom jasno svjedoče Evanđelja a ponajprije pokazuje sakrament pomazanja, što je sam Gospodin ustanovio, a sv. Jakov je obznanio u svojoj poslanici pa ga je Crkva stala dijeliti svojim članovima, pomazanjem i molitvom prezbitera preporučujući bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu da ih pridigne i spasi (usp. Jak 5, 14-16), pače ih potičući da se dragovoljno sjedine s Kristovom mukom i smrću (usp. 8,17) i tako pridonesu dobru Božjeg naroda. Isus je rekao svojim apostolima: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“. Nasljednici apostola u crkvi su biskupi i svećenici. Isus i danas liječi i ozdravlja prvenstveno dušu, zatim i tijelo. Isus Krist preko svojih biskupa i svećenika i danas izgoni zle duhove iz ljudi koji u duši imaju teški ili smrtni grijeh. Isus izgoni zle duhove, tj. On nas liječi preko Crkve – svakog svećenika u sakramentalnoj svetoj ispovijedi i popudbini.
Koja je uloga sakramenta Bolesničkog pomazanja, primaju li ga bolesnici koje Vi u bolnici obilazite?
Čovjeku koji je teško bolestan potrebna je Božja milost, da ga u porastu tjeskobe ne shrva malodušnost te ga napasti ne pokolebaju možda i u samoj vjeri. Ovaj sakrament daje bolesnom čovjeku milost Duha Svetoga, koja pripomaže spasu svega čovjeka, pridiže ga pouzdanjem u Boga, jača protiv napasti Zloga i tjelesne smrti, tako da bolesnik može ne samo svoje nedaće hrabro podnositi nego se protiv njih i boriti, pače da postigne i ozdravljenje, ako mu je to od koristi za duhovno spasenje; a po potrebi, pomazanje daje također oprost grijeha i dovršenje kršćanske pokore. Sveto je pomazanje povezano s molitvom vjere (usp. Jak 5,15), pa je izraz vjere. Tu vjeru valja ponajprije pobuditi ne samo djelitelj sakramenta nego poglavito i onaj koji ga prima; bolesnog će naime spasiti njegova vjera i vjera Crkve u Kristovu smrt i uskrsnuće iz kojeg ovaj sakrament crpi svoju djelotvornost i upire svoj pogled prema budućem kraljevstvu kojega se u sakramentima dijeli zalog. Sakrament bolesničkog pomazanja ima Božju milost koja bolesnika krijepi u njegovoj bolesti. Snagom Isusove muke, smrti i uskrsnuća u sakramentu bolesničkog pomazanja Isus liječi prvenstveno dušu ali i tijelo.
Zapravo koja je uloga bolničkog kapelana, pastoralna služba koju Vi već godinama obavljate u šibenskoj bolnici?
Uloga bolničkog kapelana je pristupiti svim bolesnicima koji leže na bolesničkom krevetu. Svi smo djeca Božja. Svakodnevno obilazim bolesnike. Kad uđem u bolesničku sobu blagoslovim sve bolesnike. Također Božjim blagoslovom blagoslovim i bolesnike i sestre i doktore i sve djelatnike u bolnici. Kad ulazim na odjel čini mi se kao da medicinske sestre i naše kućne domaćice trče za blagoslovom. Osjećam da me rado prihvaćaju svi naši djelatnici u bolnici. Oni su svaki dan s našim bolesnicima. Kad me vide, sestre na odjelu govore bolesnicima: „Evo našeg bolničkog kapelana! Evo našega fra Mate!“ To mi je velika podrška. Ulazim na odjele, tj. u bolničke sobe kao da je to moja kuća. Zaista, to je moja kuća! Bolesnici su moja braća i sestre!
Duh Sveti dijeli različite karizme u Crkvi, smatrate li da Vi imate karizmu za pastoral bolesnih i umirućih?
Isus je rekao svojim apostolima: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju“ Imam li ja karizmu za pastoral bolesnih i umirućih? Na to Vam ne mogu reći ni da, ni ne. Božja providnost me dovela na ovu službu za bolničkog dušobrižnika. Znate što bih vam rekao: ovu službu sam stekao jer sam i ja bio teški bolesnik, i to ovisnik. Godinama sam se borio s teškom bolesti, o ovisnosti s alkoholom. Božjom milošću i s jednim dragim mojim prijateljem (dr. Markom Kraljevićem) Bog me izliječio od te bolesti. Zato me dragi Bog nagradio tom milošću, tj. karizmom za rad s bolesnicima i umirućima. Onaj tko je osjetio bolest na svojoj koži lakše prihvaća bolesnu braću i sestre. Jednostavnije je uspostaviti komunikaciju s bolesnikom tj. pristupiti bolesniku. Pričam bolesnicima da sam i ja bio bolestan. Znam što je bolest i ovisnička i tjelesna, naime imao sam tri operacije. Dvije operacije imao sam u nosu, devijaciju nosne kosti i polip u nosu. Jedan moje pokojni prijatelj reče: „Sve diraj, a glavu ne diraj!“ Jedna od operacija je ona lumbalne kralježnice prije nepunih sedam godina.
Kad se susrećete s teškim bolesnicima koji su u bolničkim posteljama, možda i pred smrću, što činite, imate li neki uhodani obred, ili ostajete bez riječi pred ljudskom patnjom ukazujući na Kristov križ?
U svakom bolesniku gledam Isusa na križnom putu prema Kalvariji. Isus se penje na Kalvariju i nosi svoj križ. Nosi moj i tvoj križ. Nosi križ svakoga čovjeka a posebno bolesnika. On želi izvršiti volju Očevu do kraja. Kad pristupam bolesniku, posebno koji je pred pragom vječnosti, nemam uhodani obred nego mu pri stupam kako me nadahne Duh Sveti. Praktični vjernik velikom radošću čeka Isusa u svećeniku. Čeka milost Božju da se ispovijedi, primi sveto ulje i Isusa u pričesti. To je Božje dijete koje se raduje što ide Ocu nebeskom. Nedavno sam podijelio sakramente dvojici vjernika – muškaraca. Jedan je primio svete sakramente umirućih tako što ga je potaknuo njegov supatnik u bolesti. Kad sam ga ispovjedio i podijelio mu bolesničko pomazanje i Isusa u sv. Pričesti, potekle su mu suze radosnice. Reče mi: Oče, sad mogu poći svome Bogu u miru! Drugi bolesnik je primio sakramente Popudbine tj. ispovjedio se, primio bolesničko pomazanje i primio Isusa u sv. Pričesti na poticaj svoje djece (sina i kćeri). Ja sam bio kod njega i kad sam došao drugi put rekao mi je: „Oče, meni su rekla moja djeca da me sredite i pomirite s Bogom.“ Kaže da se nije ispovjedio od svoga vjenčanja Kad se izmirio s Bogom reče mi: „Fra Mate, sad želim što prije poći mome Ocu.“ I dok još popravljam ovaj tekst za glasilo sv. Mihovila vidio sam osmrtnicu da je pošao u krilo Očevo. U obredniku za bolesnike imamo obredne molitve i preporuke za bolesnike, tj. za umiruće. Jednom prilikom u sobi su ležala dva teška bolesnika. Jedan je pravoslavac, a drugi katolik. Katoliku sam podijelio svete sakramente. Kad sam podijelio sakramente katoliku, vjernik pravoslavne vjere reče mi: „Oče, dajte i meni „taj lijek“. Čovjeku sam podijelio svete sakramente. Rekao mi je: „Znate što, mene je moja pokojna majka zavjetovala sv. Anti.“ Evo, sjetio sam se kad je obolio jedan kolega fratar moje Provincije. Iskrvario je. Bio je u kritičnom stanju. Pitao sam ga želi li primiti svete sakramente. Rekao je da želi. U šali sam ga pitao koje će pomazanje. Hoće li bolesničko ili posljednje? Rekao mi je: Daj oba! Nažalost, nas su u djetinjstvu učili sakramente, zadnje ulje sveto. Sedmi sakrament su nas učili da je to posljednje pomazanje (ulje sveto). Krivo su nas učili. To je ostalo nama u podsvijesti. Nije posljednje pomazanje, nego bolesničko pomazanje. Ovaj događaj i ujedno šala s mojim kolegom me potakla da pitam bolesnike: „Hoćete li posljednje pomazanje ili bolesničko?“ Tako razbijem famu posljednjeg pomazanja. I tako se bolesnici lakše odluče primiti svete sakramente.
Ja sam bio dva puta u bolnici i mene ste svaki dan pohađali na bolesničkoj postelji i krijepili sv. Pričesti. Traže li drugi bolesnici sakramente ispovijedi i pričesti?
Sjećam se Vašeg boravka u bolnici. Ležali ste prije 7-8 godina na Odjelu kardiologije. K Vama sam nastojao doći svaki dan i okrijepiti Vas svetom Pričešću. Bili ste i prošle godine na Odjelu neurologije. Donosio sam Vam Isusa svaki dan. Također prije par godina na Odjelu kardiologije je ležao naš otac, biskup Ante. Njemu sam svakodnevno donosio svetu Pričest. Tako me dragi Bog jačao i dao mi snage da Isusa ponudim i drugima ljudima koji leže u bolesničkim krevetima. Praktični vjernici daju primjer i potiču druge vjernike da prime svete sakramente. Prije desetak godina ležao je u Jedinici intezivne njege (JIL) naš dr. Marijan Krajina. Kad sam ga pronašao na tom odjelu reče mi jedna sestra „nemojte mu nuditi sakramente“. Došao sam k doktoru opet kada je bio sam. Dr. Krajina mi je rekao: „Fra Mate, ja želim srediti račune s dragim Bogom.“ Podijelio sam svete sakramente: ispovijed, sv. Ulje i sv. Pričest. Poslije je još radio i liječio bolesnike. Ali opet ga je pohodila teška bolesti i dan danas je prikovan za bolesnički krevet. Bilo je običnih vjernika koji žele primati što češće svetu Pričest. Takvim vjernicima sam nastojao donijeti svaki dan Isusa u sv. Pričesti. Ima skromnih i tihih osoba koje ne žele opterećivati svećenika. Mene takvi vjernici potiču i daju mi snage da još većom radošću dolazim bolesnicima. Veliku ulogu ima rodbina i prijatelji bolesnika da svoga bolesnika potiču da primi Isusa u svetim sakramentima. Ima skromnih starijih naših baka i djedova koji se stide kad dođe svećenik. Kažu: „Oče, nemam Vam što dati!“ Govorim im da ne trebaju ništa davati nego neka se pomole za mene. Važnija je jedna „Zdravo Marija“ nego kune koje bi mi poklonili. Ovih dana sam darovao krunicu jednoj pobožnoj majci. Rekla mi je „Oče, nemam novaca!“ Rekao sam joj za plaću neka izmoli jednu „Zdravo Mariju“ za bolesnike, doktore, sestre i mene.
Kako reagiraju na vašu nazočnost ateisti ili bolesnici druge vjere, imate li neugodnosti?
Ima kulturnih ljudi koji sa mnom porazgovaraju. Rijetki mi govore da su ateisti ili agnostici. Agnostici su postali popularni kad je jedan političar rekao da je on agnostik. Za neke ljude to je bilo popularno pa su govorili da su agnostici.
Bilo je ljudi druge vjeroispovijesti. Neki su okretali glavu od mene ili su se pravili da spavaju. Ima dobrih vjernika druge vjeroispovijesti koji rado primaju katoličkog svećenika. Jedna gospođa mi se pohvalila da ima dva svećenika u svom rodu. Jedan je katolički svećenik, a drugi pravoslavni. Redovito joj dajem katoličke tiskovine (Mariju, glasnik sv. Mihovila, Glasnik Srca Isusova i Marijina).
Prije nekoliko mjeseci bio je jedan bolesnik koji je poznat u javnosti. Bio je predsjednik Sabora u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Također zadnji ambasador u Moskvi za vrijeme SFRJ. To je profesor dr. Anđelko Runjić. Također je bio na liječenju u našoj bolnici prije desetak godina. Tada sam imao prigodu s njim razgovarati u više navrata po nekoliko sati. Gospodin Anđelko Runjić mi je govorio „Velečasni, navratite kod mene kad god imate vremena“. I zaista sam nalazio vremena i s njim razgovarao. Nastojao sam ga posjetiti i s njim pričati. Rekao mi je: „Velečasni, ja sam bio zadnji ambasador u Moskvi. Od stotinu osoba u ambasadi jedino sam ja bio Hrvat i kuharica je bila iz Crne Gore.“ Doživio sam ga kao divnog i kulturnog čovjeka. Kad je zadnji put ležao u našoj bolnici na odjelu Intenzivne njege nije mogao govoriti, ali sam ga upitao: „Profesore! Želite li primiti apostolsko odrješenje i bolesničko pomazanje?“ Dao mi je znak glavom da želi. Naravno, to sam i učinio. Poslije toga sam čuo od njegovog prijatelja kako je profesor A. Runjić rekao: „Vjerujem da me čeka moj Otac na nebesima“. Iz naše bolnice prebačen je u jednu zagrebačku bolnicu, gdje je i preminuo. Neka ga Gospodin nagradi nagradom vječnoga života.
Surađujete li sa župnicima dotičnih bolesnika koji su trenutno u bolnici, kakva bi trebala biti suradnja?
Ima župnika koji me pozovu za svoje župljane u bolnici. Ja im zahvaljujem što su me nazvali ili što su me obavijestili za bolesnike iz svoje župe. Ujedno ih molim da me obavijeste za svoje bolesnike koji su na liječenju u našoj bolnici. Ipak, moram istaknuti jednog dobrog svećenika koji me redovito zvao i rekao mi da ima bolesnike u bolnici. To je don Ivo Babačić. Dobri naš don Ivo redovito je posjećivao svoje vjernike u bolnici. Posebno me obavijeste o svojim bolesnicima župnici iz naše Zagore kao i župnici priobalnih župa. Ima rodbine koja obavijesti svoga župnika i tada me župnik nazove da posjetim bolesnika. Već sam dugo u Šibeniku, u bolnici sam petnaest godina, tako da mi je lako pristupiti bolesniku i pomiriti ga s Gospodinom.
Koliko suosjećanje s bolesnikom pomaže u njegovoj bolesti, ide li ono zajedno s vjerom, molitvom i osobom svećeničkog poziva?
Bolesnika treba gledati kao dijete Božje. Svaki čovjek je dijete Božje, i vjernik i nevjernik. Ima divnih ljudi koji kad čuju moj glas na odjelu zovu: Fra Mate, dođite! Nedavno sam razgovarao s jednim čovjekom intelektualcem koji je u više navrata bio na liječenju u našoj bolnici. U razgovoru mi reče: Ja nisam ateist, nisam agnostik. Kaže mi da nije ni komunist. Pitao sam ga je li kršten. Rekao je da je kršten. Pitao sam ga bi li se ispovjedio. Reče mi, kako ja hoću. Odgovorio sam mu da on odlučuje. Ako Vas takne Božja milost, javite se. Molim se redovito za njega da Gospodin takne njegovo srce. Kad god sam ga posjetio uvijek sam ga blagoslovio. Uvijek mi je zahvaljivao za blagoslov. Zahvaljivala mi je i njegova supruga. Skoro svaki dan sretnem njegova prijatelja. Preko tog njegova prijatelja izmjenjujemo pozdrave jedan drugome, on meni i ja njemu. Rekao sam mu da sam imao slučaj s jednom gospođom koja je bila druge vjere. Primila je svete sakramente i živjela je još nekoliko godina. Rekao sam u šali kad umre da me nazove i da ću mu doći na sprovod. Tako smo se šalili. Možda ga dragi Bog potakne da me pozove da mu podijelim svete sakramente. Izišao je iz bolnice i nadam se da će ga dragi Bog izmiriti i primiti ga u svoj očinski zagrljaj. Evo, sad sam se sjetio jedne naše novinarke koja je bolovala od neizlječive bolesti. Bila je samo krštena. To je gospođa Marina Radić. Također, prije nego je pošla Gospodinu podijelio sam joj svete sakramente popudbine: sv. Ispovijed, sv. Ulje i svetu Pričest. Sakramente sam joj podijelio u potpunoj svijesti. Zaključujem da je sakramente primila po molitvama svoje prijateljice. Ljudima se čini nemoguće, ali dragom Bogu je sve moguće.
U bolničkom krugu nalazi se i bolnička kapela. Kad imate sv. Misu za bolesnike i bolničko osoblje i je li posjećena?
Bolnička kapela sv. Josipa je u upravnoj zgradi naše bolnice. Ova kapela sagrađena je kada i naša bolnica. Kad je došla komunistička vlast, kapela je pretvorena u sindikalnu dvoranu, a kad je ustanovljena naša Država Hrvatska opet je kapela stavljena u funkciju koju je imala kad je napravljena. Mislim da bi kapela trebala biti u sklopu središnje zgrade naše bolnice gdje su interni odjeli te očni odjel, odjel kirurgije i rodilišta, odnosno ginekologije. Pothodnikom je povezana zgrada odjela Neurologije i psihijatrije s gore navedenim zgradama. Kad bi u tom dijelu bila kapela, bilo bi zgodnije dolaziti i pomoliti se Bogu. Pristup bi imali i pacijenti koji dolaze na preglede i pacijenti koji leže u bolnici a pokretni su. Nažalost lokacija gdje je sada bolnička kapela je izolirana i nepristupačna. Uvijek može biti više vjernika na nedjeljnoj sv. Misi. Volio bih da ih ima više. Ali treba znati da su sestre previše opterećene a bolesnici trebaju tuđu pomoć da bi došli slaviti sv. Misu. Svetu Misu slavimo nedjeljom i velikim svetkovinama u 10.30. Europski standard je tristo kreveta, tj. bolesnika na jednog dušobrižnika. Eto toliko je do sada bilo bolničkih kreveta u našoj bolnici. Bio sam kapelan i u našem zatvoru deset godina (2003. – 2013. godine).
Susrećete li se s liječnicima i medicinskim sestrama, prihvaćaju li Vas i je li surađujete na dobrobit bolesnika?
U našoj bolnici svakodnevno se susrećem s medicinskim osobljem. Naša suradnja je više nego dobra. Moji doktori i moje medicinske sestre s velikim poštovanjem surađuju sa mnom. Kad je koji bolesnik jako loše, doktori mi kažu, fra Mate, ovaj bolesnik ili ova bolesnica je za Vas. Ja im odgovorim, ovaj ili ova bolesnica je duša koja će i mene i vas preporučiti dragom Bogu. U tom bolesniku ili bolesnici gledajmo Isusa na Kalvariji. Dragi Bog vidi vašu brigu i vidi koliko liječite i kako pomažete bolesnicima. Vaša skrb za bolesnika, to je ono s čim će vas Bog nagraditi u Kraljevstvu nebeskom. Bog će nagraditi i vas i mene za brigu, skrb i liječenje naše bolesne braće i sestara. To što smo pružili našoj bolesnoj braći, to smo učinili Isusu Kristu. Mojim dragim doktorima govorim: vi ste Božje ruke. Dragi Bog liječi bolesnike po vama i vašim rukama i po vašem zvanju. Doktorima znam reći, samo su dva zvanja na ovom svijetu, a ostalo su zanimanja. To je zvanje liječnika i svećenika. Doktoru s kojim sam prisniji kažem, ne liječe samo medikamenti (lijekovi), nego još više liječi naš pristup i naš razgovor s bolesnikom. Ovih dana sam imao razgovor ugodni s jednim bolesnikom. On mi reče, Vi se javljate svakom bolesniku. I rado porazgovarate sa bolesnikom. Rekoh mu, to je Božji dar kojeg mi je darovao dragi Bog. To nije moja zasluga. U svakom bolesniku gledam Isusa na križu. I ostao sam s njim u malom dužem razgovoru. Odgovorio sam mu da smo svi mi djeca Božja.
Redovnik ste, franjevac. Uz zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće ima li vaš red empatiju prema patnicima? Znam da je sv. Franjo zvao smrt sestricom.
Sveti Franjo je već u samo Pravilo života svojoj braći stavio na srce brigu za bolesnu braću. Riječi u 6. poglavlju Pravila i danas zvuče vrlo dojmljivo: „Ako majka hrani i ljubi svog tjelesnog sina, koliko brižljivije mora svatko ljubiti svoga duhovnoga brata i ako koji od njih oboli, ostala ga braća moraju posluživati kako bi željela da se njih opslužuje“.Opći sabor franjevačkog reda odredio je 1559. godine da u svakoj pokrajinskoj zajednici, zvanoj provincija, treba u nekoliko samostana osnovati bolnicu, ako to nije moguće u svakom samostanu. To zahtijevaju potrebe bolesne braće. Franjevci nisu vodili brigu samo o zdravlju vlastitih članova, nego i o zdravlju svojih sugrađana. Osobito su se zdušno borili protiv kuge potkraj 17. stoljeća, zatim 1739. godine u Slavoniji i Podunavlju, te 1795. godine za vrijeme rata Habsburške monarhije i Turske, kada su vodili duhovnu i bolničku brigu o bolesnicima. Tako je provincijal potvrdio jednog člana samostana u Iloku za bolničkog kapelana u Zemunu. Franjevci su vjekovima gradili svoj sustav organizirane brige za bolesne članove vlastitih samostana, odnosno pokrajinskih zajednica. U središnjem dijelu kontinentalne Hrvatske franjevci su imali najbolje ustrojstvo takve službe. Slavonski i podunavski franjevci Provincije sv. Ivana Kapistrana vodili su brigu za bolesnu braću. Posebno valja istaknuti da je provincija sv. Ivana Kapistranskog ali i provincija sv. Ladislava neke samostane ustupila za smještaj ranjenih vojnika u protuturskom ratu (1787. – 1791.) godine. Tako se dogodilo i u Provinciji sv. Ivana Kapistranskoga u kojoj su uglavnom sami franjevci dvorili ranjenike a desetak franjevaca se u toj službi zarazilo i izgubilo život.
Koliko može bolesnik bolesniku pomoći i na koji način?
Bolesnik koji je osvjedočeni vjernik donosi radost i nadu bolesniku koji je tradicionalni vjernik. Bolesnici, praktični vjernici donose Isusa u svoj bolesnički krevet a preko njih Isus dolazi vjerniku koji je vjernik po tradiciji. Vjernici koji žive od vjere traže da im svećenik ako je moguće donosi Isusa svaki dan u svetoj Pričesti. Vjernici koji čine prvih devet petaka u čast Presvetog Srca Isusova govore: „Velečasni! Ja činim pobožnost prvih petaka, molim Vas dođite i donesite mi Isusa u prvi petak“.Na jednom odjelu ležala je baka koja je imala 93 godine. Tražila je da joj svaki dan donesem sv. Pričest. Naravno da sam joj svaki dan donosio Isusa. Njena unuka je na tom odjelu doktorica. Baka je bila nagluha i molila je na sav glas svoje molitve. Rekao sam njenoj unuci doktorici: „Doktorice, ostavite baku što duže na odjelu neka moli za sve nas: bolesnike, za kapelana, doktore, sestre i kućne spremačice!“
Božić je! Nije lako biti u bolnici, daleko od obitelji, na taj veliki blagdan. Hoćete li na Božić poći u bolnicu, kako ćete ga čestitati bolesnicima?
Božić je blagdan radosti. Božić je najradosniji dan u godini. To je obiteljski blagdan. To je dan kad je Bog ušao u naš ljudski život! Bogočovjeka Isusa rodila je Majka Božja u božićnoj svetoj noći u štalici na slamici. Na Božić u bolničkim krevetima ostaju zaista najteži bolesnici. Pitate me hoću li poći u bolnicu na dan Boga i Božića. Kako da ne! Ja ne bih doživio radost Božića kad ne bih slavio sv. Misu u bolničkoj kapeli i kad ne bih obišao bolesnike i kad im ne bi čestitao Božić. Poslije svete Mise poći ću na odjele i sve ću ih blagosloviti i svakom bolesniku pružiti ruku i čestitati im sretan i blagoslovljen Božić. Preko mene Isus dolazi k njima na njihov bolesnički krevet. A budući da ne mogu čestitati Božić na sam dan Božića, poći ću k njima drugi dan Božića, na blagdan sv. Stjepana i sv. Ivana.
I na kraju ovoga razgovora želim uputiti čestitke za Božić bolesnicima, bolničkim djelatnicima i svim čitateljima glasila naše šibenske Biskupije, Mihovila: Neka Vas Bog blagoslovi, neka Vam se ispune svi snovi i uz vjeru neka Vas sreća prati, dobro da Vam se još boljim vrati! Sretan Vam i blagoslovljen Božić i blagoslovljenu Novu godinu 2016. želi Vam Fra Mate Topić, bolnički kapelan
Razgovor vodio don Stipe Perkov, intervju preuzet iz biskupijskog glasila ‘Sveti Mihovil’
