U tradicionalnom razgovoru za Šibenski portal don Ivan Mlakić, generalni vikar Šibenske biskupije i naš kolumnist, na Božić je odgovorio na nekoliko pitanja. Dotaknuo se, između ostalog, sve veće komercijalizacije blagdana, Šurkovca, komentirao mlade u biskupiji, ali i poslao poruke koje će se, nadamo se, u našim srcima zadržati. Ne samo danas, već i ostale dane u kalendarskoj godini.
Prije dvije godine ste rekli da se Božić sve više komercijalizira. Stojite li pri toj tvrdnji i danas?
Svakako. Božićni dekor, reklame i sve ono što danas svetkovinu Božića prati, započelo je već prije vremena došašća. To dovoljno govori kako je snažna ta potrošačka strana božićnog slavlja. Ipak, sudeći prema onome što do mene dopire, čini mi se da se sav taj komercijalni šušur pomalo umara, da je nešto tiši. Ne znam je li uzrok tomu kriza, zamor ljudi, ova mučna postizborna politička previranja ili nešto treće. Također – moj je dojam, a slično primjećuju i kolege ovih dana – osjeća se među vjernicima povećano zanimanje za autentičan vjernički Božić. Zamjećujemo da su adventske mise zornice vrlo posjećene. Među onima koji se svakodnevno ustaju prije svitanja i odlaze u crkve na zornice sve veći je broj djece i mladih. Primjećujemo također povratak vjernika sakramentu svete ispovijedi. To me posebno kao svećenika raduje. Ovaj sakrament, bez kojeg nije moguće istinski se pripremiti za proslavu Božića, bio je u opasnosti da izgubi značenje i povjerenje u ljudi. Mnogi su ga izbjegavali. Očito je da naši vjernici iznova otkrivaju njegovu presudnu važnost za autentičan duhovni život.
Što biste poručili Šibenčanima u vrijeme kada obilježavamo blagdan Božića?
Živimo u vremenu koje sa sobom nosi veliku zbrku i zbunjenost na duhovnom, moralnom i svjetonazorskom području. U trajnoj smo opasnosti da izgubimo svoj identitet. Šibenčani su sačuvali mnoge božićne običaje i na njih su ponosni. To je jako lijepo. U njima vidim i šansu. Oni nisu nastali sami od sebe, nego imaju duboko duhovno korijenje u vjeri i duhovnosti koja ih je iznjedrila. Volio bih kada bismo svi zajedno to bolje uočavali i vrjednovali. Čovjek živi dobro samo onda kada živi autentično.
Kako biste ocijenili godinu na izmaku, posebice u Katoličkoj crkvi?
Na općem crkvenom planu glavni pečat je dala Sinoda biskupa koja je za temu imala obitelj. U crkvenoj i izvancrkvenoj javnosti dosta se raspravljalo o pojedinim pitanjima. To je sasvim razumljivo, ukoliko imamo pred očima sva previranja u našem društvu vezana za obitelj i obiteljsku problematiku. Crkva to jako dobro shvaća i zato upozorava da je opstanak jednog naroda i društva u izravnoj vezi sa statusom obitelji u njemu i sa stanjem u samim obiteljima. Crkva, naravno, ustrajava na svom nauku i poziva na veću zauzetost oko očuvanja prirodne slike obitelji. Vjerujem da ćemo u dogledno vrijeme dobiti i niz konkretnih smjernica za pastoralno djelovanje. Enciklika pape Franje Laudato si također je obilježila proteklu godinu. Papa Franjo je nam u njoj nudi sasvim jasan uvid u problem propadanja okoliša i dao mu duhovnu pozadinu. Propadanje okoliša posljedica je moralnog srozavanja čovjeka, ističe Papa te poziva na ”ekološko obraćenje”. Naš odnos s okolinom neodvojiv je od našeg odnosa s drugima i s Bogom Stvoriteljem. Vjerujem da će zato ova enciklika u budućnosti biti prepoznata i izvan Crkve kao izvor nadahnuća za bolje sagledavanje globalnih izazova s kojima se današnji svijet susreće.
Na domaćem planu najprije bih istaknuo posjet pape Franje susjednoj Bosni i Hercegovini, zemlji i mjesnoj Crkvi mojih korijena. Neobično mi je drago da je naš katedralni zbor Laudantes sudjelovao u programu središnjeg slavlja na stadionu Koševu u Sarajevu. Bio sam s njima i bio je to neponovljiv doživljaj. Osim toga ove godine mi se posebno dojmilo slavlje sv. Mihovila, zaštitnika naše biskupije. Čak i nemam posebnog razloga za to, jer je ta naša fešta zbilja postala prepoznatljiva i privlačna. Od naših gostiju, biskupa i svećenika, redovito primamo iskrene čestitke. Također je dojmljivo bilo nedavno otvaranje Izvanrednog jubileja milosrđa.
Jedno vrijeme obnašali ste dužnost povjerenika pastorala mladih u Šibenskoj biskupiji. Možete li s nama podijeliti neka razmišljanja mladih Šibenčana s kojima ste se susretali? Koliko im vjera znači u životu?
Obnašajući službu biskupijskog povjerenika za mlade kroz dugi niz godina imao sam sreću upoznati jako puno mladih koji su vjeru živjeli iskreno i autentično. Mi imamo još uvijek dobru mladež. I to je naše bogatstvo. Ono, na žalost, nije dovoljno vidljivo i vrjednovano u javnosti. Nedavno su objavljeni rezultati jednog istraživanja među mladima, koji su pokazali da su naši mladi puno ozbiljnije shvaćaju vjeru i molitvu nego su to mnogi pretpostavljali. Nekima se to čak i nije svidjelo!? Našim medijima u pravilu nisu zanimljivi mladi koji Boga vole i mole. Mladi, koje inače resi zanos i idealizam, kada otkriju snagu i ljepotu vjere, oni joj se iskreno i bespridržajno predaju. To je za nas svećenike uvijek lijepo iskustvo. Moram priznati da su i meni samome takvi mladi bili nadahnuće i poticaj. Volio bih kada bi i drugi, koji počesto sumnjaju u mlade vjernike, to otkrili.
Nedavno sam imala priliku čuti kritiku jednog svećenika kako se i Crkva na neki način sve više udaljava od svojih vjernika jer prečesto nema razumijevanja za njihova mišljenja, propuste… Mislite li da je to točno?
Moje je mišljenje da treba biti jako oprezan s izricanjem uopćenih sudova o Crkvi, jer je ona prilično velik i razgranat organizam te je prisutna u društvu na različite načine i na različitim područjima života. Da bi se izreklo o njoj jedan takav sud, potrebno je zbilja imati dobar uvid u cijelo njezino djelovanje. A to nije lako. Meni se čini da smo mi često skloni donositi sudove o cjelini temeljem svojih osobnih iskustava. A naša iskustva mogu biti zbilja različita, ovisno o našoj poziciji u odnosu na samu Crkvu. S druge strane, nama se u javnosti uporno podmeće jedna slika Crkve koja nije realna i ona kod mnogih ljudi stvara također nerealna očekivanja od Crkve i svećenika. Najčešće se u javnosti iznose loši primjeri, a oni dobri se prešućuju. To je šteta, jer se time zastire dobro koje Crkva čini u našem narodu. Puno puta sam čuo od pojedinaca da su bili puni predrasuda o Crkvi, sve dok joj se nisu osobno približili i otkrili jedno sasvim drugo lice. Drugi primjer su česti prigovori na neosjetljivost Crkve za siromahe. Čujem ih često i u našoj lokalnoj sredini. Budući da sam bio ravnatelj biskupijskog Caritasa, doživio sam kako takvi kritičari najčešće nemaju nikakav uvid u djelovanje istoga. Daleko od toga da je u životu i djelovanju Crkve sve izvrsno. Kao svećenik vidim puno toga što može i treba biti bolje. U današnjem prilično konfuznom vremenu razumljivo je da i u Crkvi ima krivih poteza i nesnalaženja. Ali me to ne obeshrabruje. Crkva je božanska ustanova, koju vodi Duh Sveti. Naravno, ona je i ljudska. U njoj je uvijek bilo svetaca i grješnika. Tako će i ostati. Ona slika koju mi u konkretnim slučajevima vidimo, bez obzira gledamo li je iznutra ili izvana, najčešće je ovisna o našim iskustvima s ljudima koji je čine.
Smatrate li da neki vjernici danas u Crkvi traže instant pomoć svojih životnih problema i je li to razlog zbog čega nastaju pomame za odlaskom u, primjerice, Šurkovac? Koji je Vaš stav oko toga što se u Šurkovcu događa?
Da, to je dojam koji se meni vrlo snažno nameće. Vjera mnogih je često površna te ovisna o trenutnim raspoloženjima i životnim okolnostima. Čini mi se da smo u eri sveprisutne tehnike, koja na mnogim područjima života nudi brza rješenja, podlegli napasti da tražimo i na području vjere brza i lagana rješenja. Bitno obilježje vjere je strpljivost i pouzdanje u Boga. To je snažna poruka predbožićnog vremena došašća. Bog nam nije obećao život bez muke i križa. Naprotiv, Isus nas poziva da uzmemo svoj križ i da ga slijedimo. Kazao je da onaj koji ne uzme svoj križ i ne ide za njim, nije njega dostojan. Ne čini mi se zato znakom zrele vjere uporno pokušavanje da pobjegnemo od svojih križeva, jednako kao i to gotovo pohlepno trčanje za ishitrenim čudesima i mističnim iskustvima. U mojim očima je veće čudo vidjeti patnika koji svoju patnju podnosi s vjerom, nego li zdrava čovjeka koji je čudesno ozdravio. U prvom slučaju je na djelu snaga vjere, a u drugom, ukoliko je autentično, čudesan Božji zahvat. Nisam bio u Šurkovcu. Isus, koji je u razgovoru sa Samarijankom kazao da se Bogu pravo klanja jedino u duhu i istini, čudesno je prisutan i djeluje u svakom sakramentu, u svakoj svetoj misi, ispovijedi, krštenju… U to zbilja vjerujem. I zato sam sretan što sam svećenik.
Iduće godine Šibenik slavi 950. godišnjicu postojanja. Na koji će se način Šibenska biskupija uključiti u proslavu?
Svakako da će Biskupija obilježiti ovu značajnu obljetnicu o proslavi sv. Mihovila. Razgovarali smo o tome za sada načelno i iznijeli neke ideje. Predstavnici Biskupije također su uključeni u pripreme koje je već poduzete od strane Gradske uprave.
