Bog nas ljubi uvijek novom ljubavlju. Unatoč našim pogrješkama, našoj nevjeri i našem zatajivanju, on nam se daje bez zadrške, bez nepovjerenja. Gleda nas s nježnošću i divljenjem.
Da bismo svoju roditeljsku službu vršili poput Boga – koji je Otac – naučimo od njega ljubiti na njegov način, gledati uvijek na nov način, slobodni od umora i od obeshrabrenosti. To nije neki rutinski pogled, nego pogled koji ne dopušta da bude zarobljen u tamnice predrasuda ili navika.
Sve to nije lako iz više razloga: zbog grijeha koji nam zamračuje razum i srce, zbog našega nedostatka vjere, povjerenja i predanja u Očeve ruke, zbog životne preopterećenosti i iscrpljenosti, zbog malih dosadnih obveza koje se stalno ponavljaju, zbog svakodnevnih zamora i briga koje nas katkada stežu poput okova…
Kako dakle na nov način gledati svoju djecu?
Počnimo s molitvom koja će oprati naš pogled na izvoru Božje ljubavi. Život nas je preopteretio? Razlog više da se zaustavimo na čas. Gospodin dobro zna koliko imamo vremena. Od majke brojne obitelji Bog ne očekuje duge sate tihe molitve. Ako ona ima samo deset minuta za molitvu, Bog će potpuno ispuniti tih deset minuta, ali tih deset minuta mu treba dati. Kad uzmemo vremena za molitvu, Gospodin obnavlja naše srce.
Kad god stojimo pred nekom osobom, pred nekim djetetom – pa bilo to i naše – stojimo pred otajstvom. To je dvostruko otajstvo: otajstvo same osobe i otajstvo Božjeg nauma za nju. Gospodin na naš put stavlja braću koja nam pomažu da se ne ustalimo u uštogljenim uvjerenjima, nepobitnim procjenama, konačnim sudovima o svojoj djeci, koji ih jednom zauvijek zatvaraju u lik koji smo mi odredili (pa bio on i pozitivan).
Jedan od načina da obnovimo svoj način gledanja je poslušati što naša djeca govore o svojoj braći i sestrama, što kažu djed i baka, njihovi učitelji, njihovi i naši prijatelji. Možda imaju krivo, ali sigurno je da se nikada ne varaju potpuno. Njihov pogled može nam pomoći da i mi sami bolje vidimo.
Nov način gledanja znači uvijek gledati s divljenjem. Navika, brige i umor mogu dovesti do toga da zaboravimo zahvaljivati što imamo tu djecu. Katkad nam se oči otvore tek u strahu za djetetov život: dijete za koje smo pomislili da ćemo ga izgubiti odjednom vidimo kao sasvim poseban dar, pa smo beskrajno zahvalni i slavimo Boga. Kad dijete ozdravi, ili kad nađemo izgubljeno dijete, puni smo divljenja i zahvaljujemo Bogu. Ne zaboravimo to učiniti za svako dijete koje je – Bogu hvala – zdravo!
Kroz naš pogled djeca bi trebala osjetiti da je naša ljubav uvijek nova i da je odraz Božje ljubavi. »Susresti dijete je kao približiti se obali s koje se more upravo povuklo. Malo je onih koji će primijetiti sitne bisere koji blistaju još samo trenutak prije nego ih sunce osuši, ili lagano otvorene školjke. Jedan šum, sitnica, dovoljni su da se zauvijek zatvore. Neki znaju prepoznati djetinjstvo i zaustaviti svoj korak na rubu te tajne. Ni ravnodušni ni indiskretni, oni ju prate, obraćajući pozornost na strujanje osjećaja koji uznemiruju dječju dušu koju žele dovesti do slobode. To je kraljevsko poslanje, kad ga shvatimo kao ikonu očinstva Onoga kojega se usuđujemo zvati ‘našim Ocem’.«4
Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum)
IZVOR:bitno.hr
