Na samom ulazu na izložbu Augustea Rodina koja se 5. svibnja otvara u Umjetničkom paviljonu stoji “Poljubac”, prizor dvoje ljubavnika u strastvenom grču, zagrljaj onih koji ljubavnici nisu smjeli biti – Paola i Francesce, Danteovihprotagnista. Kustosica izložbe, Véronique Mattiussi iz Muzeja Rodin, tvrdi kako ovaj rad nadilazi i samog umjetnika: “Poznatiji je i od njega, postoje ljudi koji su čuli za ‘Poljubac’, no ne i za Rodina”, kaže.
Narudžba 10 godina
Na izložbi “Rodin u Meštrovićevom Zagrebu” sedamdeset je djela ovog autora, među njima i skulpture “Mislilac”, “Čovjek koji hoda”, “Brončano doba” i “Vrata pakla”. Sva su djela iz pariškog Muzeja Rodin, koja je umjetnik donirao.
Najkomercijalnija Rodinova skulptura je “Mislilac”, jedna stoji i na umjetnikovom grobu. Odgovor na pitanje koliko je puta napravljen odljev ove skulpture ne zna ni kustosica, kaže kako ih se tijekom umjetnikova života napravilo mnogo. Rodin je, naime, rado prihvaćao narudžbe, a za ovaj su rad bile česte. Čim bi bio siguran da ima kupca, skulpturu bi dao odliti. U Umjetničkom paviljonu dvije su verzije – jedna je manja, veličine kakva je trebala stajati iznad “Vrata pakla”, skulpture na kojoj je umjetnik radio deset godina (također su na izložbi), prije nego što mu je narudžba otkazana, druga je golema, nadvija se nad promatračem. Ona je i sadrena, po njoj su se radili odljevi.
Rodin je čitav život bio u nevjenčanom braku s Rose Beuret. No, smatra se da je ljubav njegova života Camille Claudel, kiparica koja je kao devetnaestogodišnjakinja ušetala u njegov studio da kod njega radi, u početku, kao pomoćnica – lijepa, talentirana, žestoka. No, Rose nikad nije napustio, unatoč obećanjima, što je rezultiralo i Camilleinim krahom.
Želio se zarediti
Jedan od boljih Roseinih portreta napravio je 1898., kada ga Camille napušta, polureljef u mramoru, djelo kojim se kasnije snažno inspirirao Constantin Brancusi, za apstrakcije. U postavu zagrebačke izložbe Roseina i Camilleina glava stoje jedna kraj druge.
Uz sve te svima znane skulpture, vrlo su zanimljivi na zagrebačkoj izložbi i počeci umjetnikova djelovanja. Jedna od skulptura je “Djevojka sa šeširićem”. Teško je, barem na prvi pogled, na ovoj skulpturi oblikovanoj po tamošnjem građanskom ukusu, po djevojci s dekorativnim šeširićem i cvjetovima u kosi, prepoznati naznake budućeg velikana, no kustosica Véronique Mattiussi tvrdi drukčije: “Bista je u obradi dinamična, ima otvorena usta, čini se kao da diše, kao da je živa, to je velika promjena u odnosu na akademizam tog razdoblja.”
Svećenički poziv
Uz crteže ljudskih tijela, koja su bila Rodinova inspiracija, izlažu se i fotografije koje je snimio Eugene Druet. Druet je, inače, imao kafić preko puta Rodinova studija, i u početku je povremeno dolazio snimati skulpture. Francuski je umjetnik u njemu prepoznao velik talent, i suradnja je postala trajna. O crtici iz Rodinova privatna, mladalačkog života, svjedoči i rana skulptura “Velečasni Eymard”. Nastala je nakon smrti sestre za koju je Rodin bio vrlo vezan, a koja se žarko željela zarediti. U tom trenutku on je razmišljao o svećeničkom pozivu i, kako prepričava Mattiussi, javio se upravo velečasnom Eymardu. Svećenik je zaključio da je Rodin, ipak, za kiparski poziv, ne za redovnički pa mu je dao da oblikuje njegovu bistu, kako bi Rodin i sam shvatio što mu je činiti. Tako se i dogodilo.
Kupili pismo
Izložba nosi naziv “Rodin u Meštrovićevom Zagrebu”. Što se tiče izložbe u Splitu, pisali smo već da je tamo izložena Rodinova “Meditacija”, spomenik Victoru Hugou, tik uz Meštrovićevu “Psihu”. “Meditacija” je, naime, snažno utjecala na “Psihu”. Andro Krstulović Opara kaže kako su pismo u kojemu Meštrović moli Rodina da mu pošalje rad za odljev, a koje je prethodno nestalo iz arhiva obitelji, za Muzeje Meštrović kupili prije dvije godine, od jedne privatne osobe. “Meštrović nije posjedovao niti jedan rad nekog drugog umjetnika, jedino je želio ovaj”, kaže Opara. Rodin je i pristao, no počeo je rat i transakcija se nije dogodila. Izložbu prate i istraživanja Barbare Vujanović, iz Atelijera Meštrović, koja se nastavila na prethodna istraživanja Dalibora Prančevića. U katalogu je i crtež na žućkastom papiru “Portret starca” koji je napravio Meštrović, a nalazi se u Narodnoj galeriji u Pragu.
Tamo je stigao nakon što ga je nećak Ruže Meštrović prodao. Međutim, Barbara Vujanović tumači kako je zapravo riječ o Rodinu: “Meštrović je nacrtao lice ostarjelog muškarca sklopljenih očiju. Po karakterističnom luku obrva, izraženim jagodicama i markantnom orlovskom nosu mogu se jasno prepoznati crte lica Augustea Rodina”. Meštrović i Rodin su dijelili i mecenu, bečkog industrijalaca Karla Wittgensteina, oca filozofa Ludwiga.
IZVOR: Jutarnji.hr
