Eksterijer povijesne jezgre Šibenika broji dvadeset i šest bunarskih kruna. Ivo Šprljan, konzervator, reći će da to nije osobito velika brojka, no da je riječ o bogatstvu kakvog nemaju susjedni gradovi poput Splita ili Zadra.
– To je veliko bogatstvo, ali se te bunarske krune, skrivene u privatnim dvorištima, teško mogu zapaziti – svjestan je Šprljan kulturno – povijesnog bogatstva kojeg je, pak, malo koji Šibenčanin svjestan. Ulice Grgura Ninskog, Sv. Krševana, Frane Divnića, Jurja Dalmatinca, Trg Andrije Medulića ili Republike Hrvatske te Stube Dragojevića smo su neke od ulica i trgova gdje smo pronašli povijesne bunarske krune ‘lutajući’ starim gradom u potrazi za (ne)poznatim.
BUNARSKA KRUNA KAO SCENOGRAFIJA
Bunari su se u Krešimirovom gradu pojavili iz potrebe, a osim javnih cisterni postojale su i privatne, te iz istog razloga danas brojimo dvadesetak bunarskih kruna u privatnom vlasništvu. U to se vrijeme vjerovalo, za razliku od 21. stoljeća kada pojedine zemlje oduzimaju pravo pristupa vodi kao osnovnoj ljudskoj potrebi, da pravo na vodu ima svatko. Iako su građeni zbog funkcionalnih razloga, nerijetko se pazilo i na njihovu estetski izgled pa se lako mogu primijetiti zajedničke crte šibenskih bunarskih kruna i kapitela na stupovima, portala… Mnoge zanimljivosti kriju dubine i vanjština šibenskih zdenaca.
– Kruna ispred kavane Medulić nije bunar, ispod nje se ne nalazi cisterna. To je scenografija. Na tom je mjestu nekoć stajala zgrada, a nakon bombardiranja za vrijeme Drugog svjetskog rata, arhitekt Harold Bilinić napravio je projekt uređenja trga i tamo je postavio tu bunarsku krunu koju je i sam pronašao u nekom dvorištu – otkriva nam konzervator, osvrćući se kako malo turističkih vodiča zna ovaj podatak pa za isti ostaju uskraćeni i posjetitelji. Bunarska kruna na Meduliću građena je u gotičkom stilu, neopisivo je lijepa, a Šprljan dodaje kako su posebno atraktivne one građane u renesansnom stilu.
– Ima lijepih renesansnih kruna. Posebno je zanimljiva ona koja se nalazi u zatvorenom dvorištu Muzeja grada Šibenika. Riječ je o dvorištu palače Rossini. Na njoj se vide lijepi ugaoni akantusovi listovi. Upisana je 1584. godina što je najstarija datacija koju pronalazimo na krunama, a koju ionako rijetko susrećemo na njima. Nastala je u 16. stoljeću kada je renesansa u Šibeniku bila na vrhuncu – opisuje nam krunu čijoj smo ljepoti osobno svjedočili, no i ona je kao i većina bunarskih kruna skrivena iza kamenih zidina starog grada, daleko od očiju javnosti. U istoj ulici, ulaz nasuprot krije krunu s urezanim inicijalima, tu je i bunarska kruna na adresi Stube Dragojevića. Još jedan renesansni primjerak ili kako Šprljan navodi, atraktivan zbog ‘zaigranih’ vrpci, traka koji nosi, a koje su, pak, tipična renesansna dekoracija.
PREPUŠTENI PRIVATNICIMA
Sve te bunarske krune, baš kao i dekoracijski detalji na njima prepušteni su volji i financijskoj spremnosti privatnika da skrbe o njima jer Ministarstvo kulture, kako nam kaže konzervator, ne izdvaja novac za njihovu obnovu, ni redovito održavanje.
– Ministarstvo se bavi isključivo obnovom kulturnih objekata, posebno kada je riječ o sakralnim objektima. Rijetko ulaže u objekte svjetovne namjene ili one u privatnom vlasništvu koji su u lošem stanju. Nastoji se raditi na tome da privatnik ulaže svoj novac u njihovu obnovu – tvrdi, dodajući:
– Sudbina malih detalja povezana je s obnovom sakralnih objekata. Na primjer, ako imate sakralni kompleks i u njemu bunarsku krunu, ona će biti obnovljena.
Pravo kulturno – povijesno bogatstvo Šibenika, navodi Šprljan, ne leži u velikim kamenim zdanjima ma koliko oni očaravajući bili, već leži u cjelokupnoj slici kulturno – povijesne imovine i u volji društvene zajednice da ga održi na životu.
– Split je bogat tim malim detaljima, ali Šibenik je prebogat sitnih arhitektonskih detalja. Bogatiji od Splita, a o Zadru da ne govorimo. A zasigurno konkurira i Dubrovniku – uvjeren je konzervator.
STANADI nasuprot spomeničke rente
O obnovi i održavanju sitnih arhitektonskih detalja stare gradske jezgre bez obzira na materijal od kojeg su izgrađeni (drvo, metal, kovina…) donedavno se brinuo projekt STANADI (Starine naše divne). Obnavljali su se prozori, portali, mali i veliki detalji, a sve se rješavalo sponzorski.
– Projekt je zastao iako se pokazao dobrim. Bilo je interesa za male detalje. To je bio dobar put jer se rješavalo sponzorski. Funkcioniralo je dok nije uvedeno plaćanje spomeničke rente. Danas je teško naći sponzora koji već ulaže u obnovu, a koji je spreman dati novac mimo toga – objašnjava Ivo Šprljan, konzervator. Osim što se obnavljala kulturno – povijesna baština, STANADI je bio i edukativnog karaktera. Također, pored novca, ono što nam nedostaje i praksa redovitog održavanja onog što imamo.
O kojim se sve bunarskim krunama radi i gdje se nalaze pogledajte u fotogaleriji.
