Od preranog guranja mališana u ozbiljan sport štetne posljedice za kasniji život mogu biti razne, i fizičke i psihičke
Zdravo, sportski orijentirano dijete želja je svakog roditelja. Još kad bi se posrećilo pa da izraste u vrhunskog sportaša! Potiho si, naime, mnogi i to zažele, a poneki sportske planove za dijete počnu kovati, slikovito rečeno, netom što beba prohoda. Zabluda je, međutim, da je rano uključivanje u sportske treninge jamstvo sportskih uspjeha i vrhunskih rezultata.
Čak štoviše, stručnjaci savjetuju da s ‘ozbiljnijim’ uključivanjem u sportske aktivnosti valja pričekati do šestog ili sedmog rođendana. Za sportove kao što su, primjerice, veslanje, rukomet,atletika (posebice bacačke discipline) početak treniranja može čekati i 14. godinu. Znalci kažu i kako je prije djetetove 11. godine zapravo najčešće i teško uočiti za koji sport ono uistinu ima dara. Pritom, posebno napominju, mališani se do osam godina i ne znaju nositi s porazom.
Ne moraju uvijek biti prvi
“Pogledajte samo kako mala djeca igraju ‘Čovječe, ne ljuti se’. Zanima ih isključivo pobjeda, spremni su i varati da bi pobijedili, a ozbiljno su ljuti i frustrirani ako gube. No, i u kasnijoj dobi djeci treba pomoć kako bi naučili prihvaćati poraze. Valja im objasniti da ne mogu i ne moraju uvijek i u svemu biti najbolji, a umirit će ih kad im opetovano govorimo kako se to on njih i ne očekuje”, kaže psihologinja Ivana Sabol.
“Definitivno nije dobro djecu prerano gurati u ozbiljnije sportske aktivnosti. Štetne posljedice za kasniji život mogu biti razne, mogu trpjeti i zdravlje i škola i normalan društveni život. Znam neke naše vrlo uspješne sportaše koji i pored svojih velikih uspjeha itekako pate što su umjesto normalnog, neopterećenog, imali djetinjstvo puno odricanja, bez druženja”, govori Ivana Sabol.
Razumna većina, na sreću, ne podliježe nikakvim ishitrenim sportskim ambicijama pa kod mališana potiče ‘običnu’ zdravu igru i tjelesnu aktivnost. A za to danas itekako ima potrebe. Iz dvorišta i s livada pred televizore i računala danas se sve više povlače čak i djeca na selu. Gradska su, pak, u većini slučajeva već u startu ograničena kvadratima i životom u stanu.
Dijagnoza stručnjaka ne iznenađuje: današnja djeca, posebice u gradovima, nemaju dovoljno mogućnosti za prirodno i spontano igranje i tjelesni razvoj.
40 posto roditelja aktivno potiče svoju djecu da se bave sportom, svjesno da je sport od iznimne važnosti za dječji tjelesni, socijalni i emocionalni razvoj.40 posto roditelja aktivno potiče svoju djecu da se bave sportom, svjesno da je sport od iznimne važnosti za dječji tjelesni, socijalni i emocionalni razvoj.
Potpora profesionalaca u aktivnosti primjerenoj dobi
“Većini roditelja upravo je zbog toga zdravlje osnovni motiv za uključivanje djece u sport. Istina, ima pojedinih mama i tata, ali i trenera koji žele što prije prepoznati talent. Štete od sporta neće biti ako se dijete vodi stručno i ako se izabere aktivnost primjerena dječjoj dobi. Pod takvim uvjetima savladati skijanje, plivanje, vožnju biciklom, rolanje, ples ili klizanje može već i trogodišnjak”, kaže prof. dr. sc. Mirna Andrijašević, voditeljica Katedre za kineziološku rekreaciju i kineziterapiju na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.
“U svakom slučaju, tjelesna, motorička i funkcionalna obilježja treba uravnoteženo i individualno poticati te sve uskladiti s psihičkim, emocionalnim i socijalnim utjecajem na dijete kako bi se ono pravilno i optimalno razvijalo. Kada toga nema ili kad ambicije i rezultat postanu prioritet, sigurno je da će doći do poremećaja. Čak se i s uspjehom, naime, treba naučiti nositi. Sport može biti odličan put za razvijanje samopoštovanja, nužnog za sazrijevanje osobe i preuzimanje odgovornosti, no prioritet ipak mora biti zdravlje i uravnotežena osoba”, poručuje Mirna Andrijašević.
Stoga se preporučuje, kako metodičan i djetetovoj dobi primjeren izbor sportske aktivnosti, tako i pažljiv izbor trenera koji će ga voditi. Naime, čak i kad je bavljenje sportom posve amatersko, nužni su okruženje i potpora – profesionalaca. Roditelji bi pritom s trenerom trebali imati otvorenu suradnju kako bi mogli pratiti djetetove reakcije na sport. Jer, ne zaboravimo, djetetu na sportu ipak prvenstveno mora biti – zabavno.
Neka ‘radi’ cijelo tijelo
“Za djecu do 3 godine nije moguće sistematizirati i preporučiti neki određeni sport, a isto tako ni za djecu do 6 godina. Međutim, postoje sportske igraonice koje omogućavaju djeci različite sportske aktivnosti, elementarne igre, igre loptom, ples i slično gdje se utječe na cjelovite psihomotoričke sposobnosti”, kaže prof. dr. sc. Mirna Andrijašević, voditeljica Katedre za kineziološku rekreaciju i kineziterapiju na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu te dodaje:
“Važno je ne orijentirati se na jedan sport koji izolirano djeluje na razvoj pojedinog dijela tijela. Važno je i dati mogućnost da djeca zajednički sudjeluju u aktivnostima kako bi se razvijali suradnja, poštovanje i socijalizacija. Recimo, plivanje, koliko god bilo zdravo za dijete, ako je usamljeno, treba kompenzirati aktivnostima koje uključuju i drugu djecu”, savjetuje Mirna Andrijašević.
Svjetska zdravstvena organizacija preporučila je 2010. za djecu i mlade od 5 do 17 godina umjerenu tjelesnu aktivnost od jedan sat svakog dana.Svjetska zdravstvena organizacija preporučila je 2010. za djecu i mlade od 5 do 17 godina umjerenu tjelesnu aktivnost od jedan sat svakog dana.
IZVOR:Klokanca.hr
