Vlada je, eto, u prošli četvrtak prihvatila prijedlog zakona o stečaju potrošača, i kažu kako prezaduženim građanima žele omogućiti novi financijski početak. Da li će ovo za građane biti novi financijski početak ili završni čavao u lijes vidjet ćemo. Osobni bankrot moći će proglasiti oni građani koji zaista nemaju drugog izlaza jer je to posljednji korak onih financijski dovedenih pred zid, a njih je zbog sve veće nezaposlenosti svakodnevno sve više i više. U Hrvatskoj je trenutačno pod blokadom ponosnih 300 tisuća građana, koji su dužni oko 24 milijarde kuna. Dakle svi oni koji najmanje tri uzastopna mjeseca ne mogu ispuniti jednu ili više dospjelih novčanih obveza, u ukupnom iznosu većem od 30 tisuća kuna mogu zatražiti proglašenje osobnog bankrota.
PRILIKA ZA OBRTNIKE
Uz njih osobni bi bankrot mogli zatražiti i obrtnici i to oni s manje od 20 vjerovnika, obvezama iz samostalne djelatnosti manjima od 100 tisuća kuna, bez financijskih obveza prema radnicima i nad kojim nije pokrenut predstečajni ili stečajni postupak. Dok čitam ovaj prijedlog zakona o osobnom stečaju olitiga bankrotu pala mi odmah na pamet ona reklama s TV-a u kojem sin tatu pita: ‘Tata, tata mogu li dobiti džeparac?’, a tata odgovara: ‘Sine ali džeparac je 30. u mjesecu’. Na to sin pobjedonosno odgovara: ‘Ali tata, sada je veljača’. A tata odgovara: ‘Žao mi je ali ovo si ti potpisao’. Nešto ovako slično mogli bi doživjeti mnogi naši građani koji proglase osobni bankrot, a on se pokreće isključivo uz pristanak dužnika i tko ga prihvati morat će svoje obveze ispoštovati do kraja, povratka nema. No što osobni bankrot zapravo znači? Nakon proglašenja bankrota građani, umjesto stečajnih upravitelja, koje dobivaju tvrtke, dobivaju skrbnika koji upravlja svom njihovom imovinom, prihodima, izrađuje učinkovit plan povrata dugova i jamči da će dugovi biti vraćeni. Tako mi nekako izgleda da će mnogi biti dovedeni u situaciju onog gore dječaka iz reklame, a scenarij će biti ne za 50 nijansi sive nego za samo jednu nijansu drugačiji, pa će naš građanin pitati: ‘Skrbniče, skrbniče mogu li dobiti džeparac danas od 27,50 kuna’, skrbnik će na to: ‘Žao mi je ali danas nema džeparca, za vratom nam je dug…’. ‘Ali skrbniče ja nekako danas moram preživjeti’, a skrbnik će pobjedonosno: ‘Žao mi je ali ti si ovo potpisao’. Ukratko, ako živite u stanu od 100.000 eura, on se prodaje, a vi se selite u manji i jeftiniji stan. Gubite, naravno, kreditne kartice, nema visokih telefonskih računa, nema mobitela. Abrakadabra pa vi od prosječnog hrvatskog građanina postajete Superman i – štedite na sve moguće načine. Što se tiče same procedure, stečaja potrošača, prva stanica na koju trebate otići je FINA u kojoj će se morati popuniti obrazac sa svim potrebnim podacima od pokretne i nepokretne imovine, preko prihoda do dugovanja. U FINA-i će biti smještena savjetovališta čiji će zaposlenici proći posebnu obuku. Zajedno s posrednikom i vjerovnicima dužnik će složiti plan povrata potraživanja. Nakon toga određuje se rok od jedne do pet godina u kojem upravljanje imovinom, prihodima dužnika, ali i načinom namirenja vjerovnika preuzima posrednik. Za vrijeme trajanja plana dužniku treba mjesečno ostati minimalni iznos u visini socijalne pomoći, što bi značilo nekih 800 kuna.
MEMORIRATI I NE PONOVITI
Sudeći po toj cifri cilj osobnog bankrota je taj da dobro zapamtiš godinu gospodnju 2015. No, kod bankrota nije riječ samo o novcu i dugu nego i o ugledu, u svijetu on se smatra velikom sramotom i znakom neuspjeha i veoma utječe na buduću karijeru, pa tako mnoge tvrtke ne žele imati zaposlenike koji su bankrotirali. Ovdje u Hrvatskoj osobni bankrot vidim kao nešto sasvim normalno o čemu će se sigurno pričati uz kavu na svakom štekatu, pa bi naši osobni bankrotaši mogli uskoro imati svoju himnu i to onu divnu Sevkinu poskočicu: Dobrodošao u klub. Za ugled i tvrtke koje će tražiti zaposlenike nas naravno treba biti najmanje briga – pa ima li ih više uopće? Ok, ok ima onih od rodijaka, a kod njih uvijek ionako posao dobije rodijak.
PIŠE: Milena Bačelić
