Ponajveća predrasuda prisutna u današnjem svijetu o kršćanskom pogledu na čovjeka, na žalost, zahvatila je i mnoge kršćane, svakako je ona o čovjekovom tijelu. Oko toga se stvara sve veći jaz i nerazumijevanje između kršćanskog i civilnog svjetonazora te, budući da ima ogromne konzekvence na praktični život, prijeti još većem rascjepu i nemiru u našoj kulturi.
Površnom pogledu katolički nauk o ljudskom tijelu, posebno pod vidom spolnosti, vrlo lako se učini restriktivnim, s previše nerazumljivih zabrana, te mu se podmeće negativistički odnos prema tijelu i tjelesnom kao manje vrijednom i izvorom grijeha. To ne samo da nije točno, nego je prava istina upravo obrnuta. Nemoguće je naći ideju u ljudskoj misli koja tako visoko uzdiže vrijednost (svetost) čovjekova tijela, time i ljudske spolnosti, kao što to čini kršćanstvo a da pri tome ne ode u krajnosti pretjeranog obožavanja tijela na jednoj i obezvrjeđivanja na drugoj strani. Polazište za to je vjera da je tijelo, kao i sav čovjek – cijeli njegov život, dar Božji. Vrhunac toga je Božje utjelovljenje: sam je Bog postao čovjek, utjelovio se i time do kraja posvetio ljudsko tijelo te mu vratio mu njegovo izvorno dostojanstvo.
STAV PREMA TIJELU
Najsažetiji biblijski izričaj o svetosti ljudskog tijela izrekao je sv. Pavao: ‘Zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji’ (1 Kor 6, 19). Napisao je to kršćanima lučkoga grada Korinta u kojem je, slično kao i kod nas danas, na moralnom području carevao porok. Sve je bilo usmjereno na tijelo i užitak. U Afroditinom hramu se prakticirala sakralna prostitucija. Razumljivo je da u takvom okruženju nije bilo lako razumjeti i prihvatiti kršćanski stav prema tijelu.
Što znači ova Pavlova misao da je ljudsko tijelo hram Duha Svetoga? Hram je mjesto Božje prisutnosti. Biblijski vjernik ga je gradio na Božji poticaj kako bi Bog mogao prebivati među ljudima te on, čovjek, u blizini Božjoj se posvetiti, odnosno u ozračju Božje svetosti doživjeti istinsku vrijednost i smisao svog života. Gradnjom hrama čovjek je također zahvalno uzvraćao Bogu njegovu naklonost. Hram je zato imao najpovlaštenije mjesto među ljudima. U gradnju hrama i u sveti obred ulagalo se najdragocjenije i najljepše što je čovjek znao i posjedovao. U hramskim prostorima vrijedila su posebna i puno stroža pravila ponašanja. Sve je bilo podređeno susretu s Bogom.
Kako to povezati s tijelom? Tjelesna stvarnost u ljudskom iskustvu je proturječna i okrutna. U njemu drijema divljina i ljubav (M. Jurčević). U mladosti tjelesni nagoni i strasti stvaraju silnu zbunjenost i patnju. U starosti, pak, a nerijetko i ranije, tijelo nas bolno ograničava svojom slabošću i bolestima. Danas je ovo pitanje tim ozbiljnije što živimo u kulturi koja gaji kult tijela i tjelesnog bez ikakvog drugog (duhovnog) značenja. Tijelo je potpuno odvojeno od duše, a vjera od tjelesnog života. Propagira se da je svatko svoj gospodar i, dosljedno tome, vlasnik vlastitoga tijela. Industrija zabave živi od toga, od kulta tijela u prvom redu. Vrlo suptilno manipulira se čovjekovim odnosom prema tijelu kako bi se upravljalo njegovim mislima i ponašanjem te ga se pretvorilo u potrošača na kojem se može dobro zaraditi. Tu dolazimo do paradoksa našeg vremena koji razotkriva svu njegovu zabludu i prijevarnost: unatoč takvom kultu tijela nikada nije bilo toliko nezadovoljstva ljudi s vlastitim tijelom, nikad toliko prijezira prema njemu, nikad toliko nasilja nad njime da bude prema nametnutim standardima. Radi vanjskog izgleda tijelo se mrcvari dijetama, preparatima, vježbama, estetskom kirurgijom, tetovažama… Profanacija tijela ponajbolji je pokazatelj koliko je naša kultura izgubila jasno duhovno usmjerenje čovjeka. Tijelo bez duha, ostaje prazno, bezdušno, svedeno na sredstvo užitka, na stvar s kojom se čovjek poigrava i muči.
‘SAM SVOJ GOSPODAR’
Pavao poučava Korinćane o pravom značenju tijela i odnosu prema njemu. Nijedan hram napravljen rukama ljudskim ne može se usporediti s ljudskim tijelom. U svome tijelu možemo i trebamo pronaći Boga. Ono je mjesto i prostor susreta s Bogom. Naše tijelo postaje osmišljeno, ispravno vrednovano i lijepo samo onda kada ga otvorimo Duhu Božjem, kada ga učinimo prostorom susreta s Bogom. Samo tada mir i zadovoljstvo će zavladati našim bićem.
Pavao u spomenutoj rečenici navodi da, zbog toga što je naše tijelo hram Duha Svetoga koga imamo od Boga, nismo svoji. Jako neobično!? Ipak, duboka je istina da čovjek ‘nije svoj’ dok pokušava biti ‘sam svoj gospodar’ i upravljati tijelom isključivo po diktatu svojih strasti i nagona. Jer je Božji, čovjek će imati sebe samo onda kada zbilja u samome sebi susretne Boga, kada svoje tijelo i cijeli svoj život shvati kao dar Božji i tako ga živi.
