Živimo u potrošačkoj kulturi, u kulturi konzumerizma. Općeprihvaćena je među ljudima životna filozofija da čovjekova sreća ovisi o konzumaciji dobara i usluga. Što više imaš i možeš, to si sretniji čovjek. I ne samo to. Društvena vrijednost pojedinca također se mjeri po tome koliko je tko ‘težak’, što će reći koliko ima bogatstva i moći, koliko može kupiti. Kupovna moć određuje razinu uspješnosti i neuspješnosti osobe, kvalitetu i nekvalitetu života, standarde bogatstva i siromaštva, pameti i nesposobnosti, a onda, što je napose pogubno, i standarde prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja. Naime, postaje gotovo sasvim nevažno je li netko došao do kupovne moći časno ili nečasno. Važno je samo da te ne uhvate, rekli bi šaljivci.
ŠOPING KAO DUHOVNOT
Ova (ne)kultura ponašanja ušla je u gotovo sve slojeve društva. Šoping-centri sa svojim trgovinama, kafićima i svim drugim sadržajima postali su njezina kultna mjesta. Odlazak u njih poprimio je oblik gotovo religioznog rituala. Dobrom dijelu ljudi to je postala ‘duhovnost’ koja je doslovno zamijenila nedjeljni odlazak na sv. misu. Šoping-centri nas posebno privlače svojim vrlo obećavajućim reklamama. Gotovo poput kakvog otkupljenja nude nam bogat svijet proizvoda i usluga koji imaju moć ispuniti sve naše želje i potrebe. I dok čovjek tako vjeruje da su svi ti proizvodi i usluge oblikovani po njegovoj mjeri te da je kupovina ugodno i slobodno biranje između svega onoga što je ponuđeno, dotle on sam sasvim nesvjesno postaje potrošač po mjeri trgovaca kojima je jedino važan profit. Uvjereni u svoje prosudbe niti ne primjećujemo kako uzimamo više nego što nam zbilja potrebno i trošimo više nego možemo platiti. ‘Spašava’ nas ulazak u minus. Tek izlazak iz šoping-centra suočava nas sa spoznajom kako baš i nije sve tako lijepo i čarobno. Na površinu izbija nova tjeskoba i frustracija koja nas nerijetko goni u novu kupovinu. Ljudi su postali robovi kupovanja i konzumiranja. I sve više se živi na kredit!? Umjesto da u sadašnjosti mislimo na bolju budućnost, mi budućnost prodajemo za račun ‘bolje sadašnjosti’.
Mentalitet šoping-centra vrlo lako se prenosi u ostala područja života. Život se pretvorio u jednu veliku trgovinu. Sve u njemu je postalo poput robe na policama koja ima svoju cijenu te se kupuje i prodaje po mjerilima koštanja i sviđanja. Prodaju se sportaši, glumci, pjevači, stručnjaci, političari, menadžeri, novinari… Prodaju svoje vještine, sposobnosti, veze, ali na žalost sve više i svoju savjest, poštenje, moral… Ne treba čuditi da su se ljudi prema vjeri i njezinom sadržaju počeli odnositi kao prema robi u šoping-centru. Među različitim ponudama traže ono što najbolje odgovara njihovom stilu života. Prilagođavaju sebi i vjeru, i boga, i moral kao da kupuju odijelo prema svojim ukusima i mjerama. Pri tome vrlo samouvjereno nimalo ne sumnjaju u svoje kriterije i procjene.
U predbožićnim i božićnim danima, u koje polako ulazimo, posebno se vidi sav apsurd potrošačke kulture. Božić je blagdan čiji bi nas sadržaj – nadvremenska poruka spasenja koje Bog po Isusu Kristu donosi čovjeku – trebao otrgnuti od redovite zaokupljenosti brigom za vremenite potrebe života i potaknuti da se više nego inače posvetimo onom duhovnom u sebi, svojoj nadvremenskoj duši koja u svom tom ‘izobilju’ lako ostane prazna, gladna i žedna. Međutim, u naletu konzumerizma Božić je kod mnogih sasvim izgubio svoj duhovni smisao. Radost se više ne traži u susretu s Bogom, u razmatranju otajstava Božića u kojima otkrivamo neshvatljivu istinu o Božjoj ljubavi koja nam dolazi. Božić je postao potrošački proizvod u različitim oblicima, bojama, veličinama i kombinacijama. Kupovina, zabave, domjenci, bučna slavlja i veselja, kojima je Božić tek povod, mnogima je poput kakvog uhodanog obreda postao jedini način proslavljanja Božića. Ostalo mi je jako upečatljivo kad mi je jedan dječak prije petnaestak godina na vjeronauku nakon božićnih blagdana, na pitanje kako su u obitelji proslavili Božić, odgovorio da su svi bili u stanu na okupu zajedno s obiteljskim prijateljima i u ponoć otvorili šampanjac.
LJUDSKA PLITKOST
Kako je moguće da smo tako nelogični? Kako je moguće da čovjek, biće koje voli sve razumjeti i u svemu što čini imati razlog i cilj, postaje tako plitak i sklon samozavaravanju? Zapravo čini mi se da je sve to – sav taj šušur, sva ta bučna slavlja, bogate trpeze i darovi, glasno pjevanje i čestitanje, pozerstvo i parade, život na kredit – da je sve to zapravo bijeg čovjeka od onih najdubljih pitanja koja ‘život znače’, a koja Božić želi postaviti i dati na nj svoj odgovor. Ta pitanja su prisutna u svakom od nas, ali bojimo se suočiti s njima. A bojimo se, jer bi to sigurno iziskivalo od nas promjenu ponašanja i navika. Suočavanje sa samim sobom uvijek traži napor preispitivanja sebe i svojih stavova, odricanje, možda i suočavanje sa neugodnim činjenicama iz vlastitog života koje želim potisnuti. To je vrlo bolan proces i mnogi od njega bježe dok god mogu. Božićne zabave, buka i šušur izvrsna su prilika da se u njima utopimo i sakrijemo od samih sebe.
Kako se tome otrgnuti? Rješenje nam se nudi u došašću. Došašće je vrijeme pripreme za Božić. Ono nam kroz vrlo slikovit odabir biblijskih tekstova i likova, što ih susrećemo u misama kroz došašće (Izaija, Ivan Krstitelj, Blažena Djevica Marija…), nudi mogućnost da se za Božić pripremimo ponajprije unutar vlastitog srca i time ga doživimo onakvim kakav on uistinu jest: Božji dolazak k meni. U potrošačkoj (ne)kulturi bijega u sadašnjost došašće nam nudi jedan sasvim živi i radosni svijet nade i iščekivanja koji odgovara na duboku čežnju čovjeka za ispunjenjem, a koju konzumerizam ne samo da ne može ispuniti, nego je svojim zabludama samo frustrirajuće pojačava.
