Vlatka Komadina po godinama je, ali i po stažu jedna od najstarijih, ako ne i najstarija šibenska volonterka koja je i u svojoj 87. godini i dalje aktivna i to u Ligi za borbu protiv raka Šibensko – kninske županije u koju se uključila kao podupirući član i ima člansku iskaznicu broj 1. Zbog toga je predložena za kandidatkinju za ovogodišnje priznanje ‘Šibenska grandeca’, iako je njezin volonterski i humanitarni rad puno dugotrajniji i bogatiji. Dovoljno je reći, što će mnogima zazvučati nemogućim, da je volonterkom postala kada je imala samo 7 godina, uključivši se nakon 2. svjetskog rata, u obnovu tada porušenog Šibenika.
– Odlazila sam s našim starim Šibenčankama, obučenima u šibensku nošnju na obnovu objekata. One bi išle ispred mene i pjevale bi i stalno pitale – mala jesi li tu. Sudjelovale smo u udarničkim radovima za što smo u Narodnoj fronti dobivale i udarničke značke. Kasnije sam kao djevojka i zaljubljenica u sport sudjelovala u gradnji novog nogometnog stadiona na Šubićevcu. Tada sam već bila zaposlena u tvornici mreža ‘Jadranka’, a uzimala sam godišnji odmor da bi sudjelovala u tim radovima. Sadili smo travu na igralištu. Išli bismo po nju u Jadrtovac, na Šarinu livadu, vadili je s korijenom i onda donosili na Šubićevac – prisjeća se Vlatka.
Posebno je ponosna na svoj doprinos u gradnji autoputa Zagreb – Beograd.
– Kao članica izviđača željela sam u tome sudjelovati. Odlučila sam uzeti godišnji odmor, ali falilo mi je još nekoliko dana da bih mogla biti i na izviđačkoj smotri. Zamolila sam direktora da mi to omogući, ali je odbio. Ja sam svejedno otišla i dobila sam otkaz – priča Vlatka.
Kada se vratila u Šibenik bila je jedno vrijeme bez posla, ali se nakon toga zaposlila kao čistačica u Kazalištu lutaka, a nakon što se ono fuziralo sa Šibenskim kazalištem, koje je u međuvremenu izgubilo profesionalni sastav, postala je zaposlenica zajedničkog Centra za kulturu.
– Radila sam kao čistačica i nije me toga sram. Bila sam samohrana majka i mela bih, da je bilo potrebno, i grad, samo da prehranim svoju djecu. Ostala sam u Centru odnosno kazalištu i na Festivalu djeteta do mirovine, do 1990. godine i bila sam jako zadovoljna, a sve vrijeme sam i radila humanitarno – ističe Vlatka.
Kaže da se ta ljubav prema humanitarnom radu i pomaganju ljudima u njoj rodila tada kada je s osam godina postala udarnica i to je drži do danas. Sasvim slučajno je postala i dobrovoljna davateljica krvi. Jednoj kolegici u Centru za kulturu se teško razboljela majka i morali su joj dva puta godišnje mijenjati krv. Ona joj se požalila ne znajući kako će tu krv osigurati, a Vlatka joj je bez premišljanja kazala – pa ja ću joj dati krv!
– Nikad do tada nisam o tome niti razmišljala. Njezin suprug je bio tada na položaju i doveo je u Transfuziju i nekoliko studenata s tadašnje Pedagoške akademije u Šibeniku da daju krv. Kada su medicinske sestre upitale tko će biti prv,i oni su se malo prepali, a ja sam se javila. Mjesec dana prije toga umrla mi je mama pa sam bila u crnini. Kazale su mi da baš i nije dobro da u takvoj situaciji budem darovateljica krvi, ali ja se nisam dala smesti. Rekla sam im da ako je moja mama morala otići, mogu pomoći da ova mama preživi. Dala sam krv 50. puta s tim da sam imala pauzu od 11 godina, kada nisam bila davateljica zbog bolesti – ispričala je Vlatka.
Osim što je bila dobrovoljna davateljica krvi bila je dugo godina, pa i u Domovinskom ratu, aktivistica Crvenog križa, a nakon toga je postala volonterka u Ligi za borbu protiv raka Šibensko – kninske županije u kojoj radi i danas.
– Na sreću nisam oboljela od raka, ali sam podupirući član i sudjelovala sam, u svim njihovim akcijama. U zadnje vrijeme malo manje jer sam slaba na nogama pa mi to predstavlja napor – kaže ona.
Nakon 2. svjetskog rata je bila udarnica, a uoči Domovinskog rata i u njemu osviješteni domoljub. Bila je članica Prstena ljubavi i Bedema ljubavi i sudjelovala je u oslobađanju nekoliko mladića iz ralja bivše JNA, a za Domovinskog rata dva puta godišnje obilazila je hrvatske branitelje na prvoj crti obrane i osnaživala ih. Ljudima pomaže i danas, koliko može, riječju, savjetom pa i fizički. Sve to radi unatoč obiteljskoj tragediji. Njezin sin Goran teško je stradao u 25. godini života, 1988. godine u prometnoj nesreći kod hotela Jadran i nakon toga je bio gotovo nepomičan. Provela je s njim dane i dane na rehabilitaciji u raznim bolnicama, brinula o njemu u svom domu da bi je 2003. godine zauvijek napustio.
– Imala sam veliku potporu mojih kolega i prijatelja dok sam brinula o njemu po bolnicama ili kući. Slali su mu darove, plaćali mi putne troškove i tada sam vidjela da se dobro dobrim vraća. Kada je umro bila sam jako tužna i da nemam kćer i unuku možda bih bila presudila sebi, ali shvatila sam da je tako moralo biti i da moram nastaviti živjeti. Nisam se predala. I dalje uživam u životu, volim putovati, družiti se, zapjevati – iskreno priznaje Vlatka.
Na pitanje kako je doživjela kandidaturu za ‘Šibensku grandecu’ kaže da ni sada ne može vjerovati da je se netko sjetio.
– Znam da neću dobiti tu titulu jer to bi bilo previše. Puno sam toga dala ovom gradu pa nikad nisam dobila ni Grb grada Šibenika. Ova kandidatura mi je veliko priznanje. Najvažniji mi je taj osjećaj u srcu kada nekom pomognem. Nisam ljudima mogla pomagati financijski, ali jesam fizičkim radom i svojom prisutnošću. To me ispunjava. Nije da mi se uvijek dobro vratilo dobrim. Neki ljudi kojima sam pomogla su me razočarali, ali nisam se pokolebala. Ja sam nastavila živjeti za sebe punim plućima, a neka se oni grizu zbog toga – zaključuje Vlatka.
Predstavljanje kandidatkinja za ovogodišnju titulu ‘Šibenska grandeca’ u izboru koji osmu godinu zaredom organizira udruga ‘Volim Šibenik’, bliži se kraju. Nova ‘Šibenska grandeca’ bit će izabrana sredinom drugog tjedna u ožujku u Inovacijskom centru ‘Trokut’ uz iznenađenje – proglašenje ‘Šibenske žene koja inspirira’, što je ove godine uvedeno prvi put.
