Velike dvojbe i napetosti rađaju se u vjerničkoj savjesti kada življenje vjere (koje se kod nas katolika treba ravnati prema Isusovim naukom, odnosno prema crkvenim moralnim normama koje isti pretaču u moralni sustav) treba uskladiti s angažmanom na raznim područjima javnog života (politika, gospodarstvo, odgoj, kultura, sport, medicina…). Danas je to posebno izazovno jer civilno društvo u pokušaju da uspostavi društvo mira, slobode i blagostanja sve više ide nekim svojim putem te se u traženju istine i donošenju zakona sve manje osvrće na kršćanske vrijednosti i moralne norme. Vjeru se sve više drži nazadnom, a autentično življenje vjere se kao zapreka za sudjelovanje u javnom društvenom životu. U javnosti se često čuje stav kako vjeru i politiku treba strogo razdvojiti, kako se Crkva ne bi smjela miješati u politiku i uređivanje civilnog društva, kako vjernici u društvenim angažmanima trebaju ostaviti po strani svoja vjerska uvjerenja i sl. Koliko su zagovornici ovakvih stavova licemjerni najbolje se očituje onda kada se u javnosti pojavi netko od crkvenih ljudi čiji društveni angažman odgovara njihovim stavovima. Tada ga bezrezervno podržavaju. Ali to je već druga tema. U svakom slučaju, od dvojba oko usklađivanja vjere i društvenog angažmana nitko od vjernika nije pošteđen. Ukoliko netko misli da je, onda očito prilično površno shvaća svoju vjeru. Držim da će u budućnosti ovaj izazov biti još veći.
Istina je, Isus nije došao osnovati zemaljsko kraljevstvo. On naviješta kraljevstvo nebesko, koje je svakom čovjeku otvoreno bez obzira tko on bio i gdje se nalazio. Ako politiku promatramo samo kao izravno političko djelovanje, Isus zbilja nije bio involviran u politički život svoga vremena. Nije utemeljio niti pripadao ni jednoj stranci, nije zagovarao nikakav politički program ili platformu, nikada nije organizirao nikakav politički skup ili prosvjed… Prema tome bi se moglo reći da je odbacio političku karijeru koja mu se na svoj način nudila.
Ipak, Isus nije bio posve apolitičan i imun na društvene okolnosti u kojima su ljudi njegova vremena živjeli. Promatramo li politiku u širem smislu kao svako zauzimanje za opće dobro (tako su je promatrali primjerice Aristotel i sv. Augustin), možemo slobodno reći da je čitavo Isusovo poslanje bilo i političko. Isus je čovjeka gledao u njegovoj cjelini. Nikada nije strogo razdvajao njegovu zemaljsku i nebesku predodređenost. Naprotiv, gledao ih je kao jednu stvarnost koja se istovremeno živi. Čovjek je nebesnik na zemlji, odnosno zemljanik koji svoju sadašnjost živi u perspektivi onoga što će biti u vječnosti. U tom je smislu Isusovo kraljevstvo nebesko nešto radikalno novo i drugačije te su njegove vrijednosti i standardi ogroman izazov svakom društvenom poretku. S tog aspekta Isusovo učenje ima uvijek političke implikacije. Kraljevstvo Božje je jasno i glasno nudilo alternativu postojećem stanju.
U svom djelovanju Isus se vodio mišlju da čovjeka ponajprije osloboditi iznutra, od unutarnjeg ropstva i otuđenja. Samo slobodan i osmišljen čovjek može živjeti istinit i dostojanstven ljudski život. Gledajući to u političkoj perspektivi možemo reći da samo izgrađen i slobodan čovjek može istinski graditi društvo u kojem živi. A to je čovjek koji sebe i svoj život promatra u obzoru Božje volje. Njegova rečenica: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje“, kojom je vrlo spretno doskočio farizejsko-herodovskoj zamci da ga diskreditiraju u očima židovskog puka i Rima, nosi u sebi pravu političku poruku koja vjernicima treba biti mjerilo i misao vodilja u vrednovanju zemaljskih odnosa te u njihovu usklađivanju s vjerskim opredjeljenjem… Zakonski je pravo plaćati porez, odnosno participirati na obvezama koje proizlaze iz brige za opće dobro. Zanimljivo je da tu Isus ne navodi nikakve izuzetke. Nije rekao da porez treba plaćati samo dobrim vladama. Država ima pravo propisivati poreze, a građani imaju obvezu plaćati ih.
Međutim, ova izjava stavlja također jasnu granicu do koje zemaljski autoriteti mogu ići kada pred čovjeka stavljaju svoje zahtjeve. Caru pripada što je carevo, ali ne i što je Božje. U navedenoj zgodi je to izrečeno kroz primjer poreznog novca na kojem je bio carski lik. Božje pripada samo Bogu. A to je sam čovjek, jer on je slika Božja. Ako novac pripada cezaru onda ljudsko biće pripada Bogu. I to nitko ne smije dovesti u pitanje.
Ovime Isus ne samo da nije razdvojio politiku od vjere, nego je svaki društveni angažman stavio u okvir vjere, odnosno u okvir čovjekova odnosa prema Bogu. Samo Bogu, koji je stvoritelj čovjeka, i onog na vlasti i onog koji je vlasti podložan, treba se bezrezervno podlagati, jer samo on može u potpunosti uzdignuti čovjeka te mu osigurati dostojanstvo i mir uvijek i svagdje. Nijedan ljudski autoritet nema prava tražiti od čovjeka da ide protiv istine. Ukoliko bilo koja vlast traži od nas da činimo nešto što je protivno našoj savjesti, onda mi to možemo i moramo odbiti.
Upravo je kršćanska misao, jer je jasno razdvajala Boga i cara, stvorila najviše standarde društvenog uređenja. Zato kršćanin prvi treba ustati protiv bilokakve zloupotrebe ljudske vlasti: i onda kada je se ne poštuje te se prijeti bezvlađem, kao i onda kada je se pobožansvenjuje i zloupotrebljava na bilo koji način.
