Slikom gozbe (obiteljske, prijateljske, svadbene, kraljevske…) Isus je u svojim parabolama često oslikavao vječni život. Gozba je susret radosti i prijateljstva. U nju se ulaže najbolje. Domaćin se trudi pokazati svu svoju moć, bogatstvo i domišljatost za one koje voli, cijeni i koji su mu važni. Uzvanici nastoje uzvratiti jednakom mjerom: nose najsvečanija odijela, donose bogate darove, paze kako se ophode… Gozba jako dobro otkriva ljude i njihove živote. Svadbena i kraljevska gozba u ljudskom iskustvu predstavlja najveće moguće slavlje. Poziv na takvu gozbu za uzvanika predstavlja najveću moguću čast i izaziva zacijelo najsnažnije ushićenje. Sasvim razumljivo da se za takvu gozbu valja najozbiljnije i pripremiti.
ROK TRAJANJA
Što možemo iščitati iz ove slike? Vječni život je kao gozba, svadba, kraljevsko slavlje zajedništva čovjeka i Boga za njegovim nebeskim stolom. To je slavlje punine života. Na njoj je radost potpuna. Nema okus prolaznosti kao u zemaljskim slavljima. Božanska gozba je vječna. Ljudska slavlja i radosti su prolazne, jer je prolazan njihov uzrok i sadržaj. Traju onoliko koliko traje moć, bogatstvo, ugled, dok se ima novaca ili vina. Prolazno dobro nikad ne može proizvesti neprolaznu radost. Mi živimo u vremenu, ali smo bića vječnosti, stvoreni za vječnost. Nijedna zemaljska radost ne može nas do kraja ispuniti. Dobro ćutimo kako sve one nose u sebi tragove prolaznosti i nepotpunosti. Makar se radilo o najvećoj moći ili novcu ili nekom drugom vremenitom dobru, ono uvijek ima svoju granicu. Ima svoj ‘rok trajanja’. Ta nepotpunost čini i čovjeka nepotpunim, neispunjenim i neosmišljenim do kraja. Ona je razlog da čovjek, kada se opredijeli samo za takvu ‘radost’, kada svoju težnju za neograničenim hoće ispuniti ograničenim zadovoljstvima, vrlo lako se pretvara u nezasitnog ovisnika koji pohlepno traži više i više…
Važno je ovdje napomenuti da samo bogatstvo, uspjeh, ugled u društvu, materijalna sigurnost, uredni užitci po sebi nisu loši, nisu grijeh. Naprotiv, sve su to Božji darovi. Međutim, ukoliko se njima potpuno podredi smisao življenja, ako se oni pretpostave onomu što je za čovjeka najvažnije – a to je dobro njegove besmrtne duše – oni postaju idoli, izvor ropstva, zla i grijeha.
Druga važna dimenzija ove slike jest pozvanost. Kraljevstvo nebesko je čovjeku ponuđeno kao poziv. Jednako je upućen svakom čovjeku bez razlike na rasu, spol, društveni status, sposobnosti… Svakog čovjeka Bog osobno poziva i svatko ga može postići vlastitim odazivom tako da svoj život živi u skladu s tim pozivom. Jedna od prispodoba pokazuje kako su mnogi odbili kraljev poziv na sinovu svadbu. Jedni nisu bili zainteresirani, dok su drugi imali sasvim opravdane razloge (njiva, trgovina…). Ipak, takvi su da ih ne bi trebali pretpostavljati pozivu na kraljevsku svadbu. Božji poziv ne trpi odgodu. Ne trpi da ga zapostavimo ničemu zemaljskom. Ova usporedba vrlo izravno propituje sve moguće razloge i izlike koje ljudi danas tako često koriste kako bi opravdali moralnu popustljivost i nedovoljnu brigu oko duhovnog rasta i razvoja.
ULAZE PRIPRAVNI
U kraljevstvo nebesko Bog poziva sve – i dobre i zle. Ali ući može samo onaj koji dođe pripravan. Na gozbu treba doći u svečanom odijelu. Odijelo je ovdje simbol čovjekove nutrine, savjesti. Svečano odijelo označava čistu savjest, iskrenu i djelotvornu vjeru, dok neprikladno odijelo označava život grješan život, neobraćenost. Nije dovoljna samo načelna vjera, načelno priznavanje Boga i njegova suvereniteta. Vjernost Bogu treba pokazati svojim životom. Njegove riječi treba vršiti. Put u kraljevstvo nebesko je put obraćenja, milosrđa, opraštanja, posta i pokore, molitve…
Sve ovo nam hoće reći kako je kraljevstvo nebesko sadašnja stvarnost, stvarnost za koju se već sada svojim odlukama opredjeljujemo. Ne smijemo je gledati kao nešto što je daleko u budućnosti, kao nešto maglovito i nedohvatljivo, odijeljeno od naše sadašnje životne zbilje. I ne valja zato ove dvije razine našeg postojanja, sadašnju i buduću, odvajati. Onomu koji vjeruje vječnost se već događa ovdje i sada.
