Upravo je iz tiska izašlo drugo dopunjeno izdanje prve knjige Josipa Budiše ‘Sve naše krize’.
– U prvom izdanju prije 10 godina ukratko sam se osvrnuo na život generacije rođene pedesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj, u sastavu SFRJ do 1991. godine te poslije u samostalnoj Hrvatskoj do 2012. g. Knjiga je naišla na dobar odjek kod čitatelja što me kao autora ugodno iznenadilo i ujedno motiviralo da nastavim s pisanjem. Od tada do sada bavio sam se pisanjem proze: biografije, novele, pripovijetke, drame i sl. Kako su čitatelji na promocijama mojih novih knjiga, a i u drugim našim susretima isticali da sam u knjizi ‘Sve naše krize’ vrlo nepristrano, objektivno i realno iznio stanje stvari među članicama bivše države, odlučio sam napisati dodatak u drugom izdanju o situaciji u RH u zadnjih deset godina – kaže Budiša.
U drugom dopunjenom izdanju osvrće se, tako, na ulazak u NATO savez i Europsku uniju.
– Ulazak u NATO savez 1.travnja 2009. premda je zato bilo svega 30 posto od anketiranih građana. Zatim smo službeno ušli u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine iako je podrška Europskoj uniji u Hrvatskoj iznosila između 50 i 53 posto, podatak je iz Poslovnog dnevnika, u tekstu autorice Vesne Lorel, pod naslovom:’Hrvatska portpora za EU najniža među pristupajućim državama’. Navedene ankete dovoljno govore da hrvatski građani nisu velikodušno prihvatili ulazak Hrvatske u nove asocijacije. Postavlja se pitanje zašto naši vodeći političari vazda srljaju u nove asocijacije iako im je znano da u nijednoj dosadašnjoj nismo bili sretni i zadovoljni. Zato bi cijela hrvatska javnost trebala znati: uplaćujemo li u EU, na ime članarine više novca negoli dobivamo iz njenih fondova. Hrvatski građani su očekivali da će naši političari nakon osamostaljenja Hrvatske pronaći modus s kojim bi Hrvatska postala što je moguće više neovisna i neutralna država, ali se ispostavilo da je to bila samo neostvarena želja. Hrvatski birači kao da zaboravljaju da žive u demokratskom društvu, koje nije savršeno, ali za razliku od svih prijašnjih daje mogućnost da se na izborima smjene politike i političari koji nisu izvršili data predizborna obećanja i koji se ne bore za hrvatske interese nego za svoje probitke – navodi autor.
Po njemu najveću krivnju snose oni birači koji biraju navijački, bez obzira na učinkovitost onih kojima su dali glas.
– Dok se ne odvažimo dati glas i onima kojima ideološki ne pripadamo nema nam boljitka nabolje. Ali te odvažnosti birača još uvijek nema na vidiku. Zato za kraj pitanje: Umijemo li mi uopće bolje?
