Život je tajna. Njegovu neshvatljivost sasvim jasno uviđamo uvijek kada pred očima imamo bilo koju životnu stvarnost koja bitno obilježava naše postojanje. Jedna od njih je zlo te patnja i smrt kao njegove posljedice. Njima je život prožet duboko u svome korijenu. Zlo i smrt su u sebi apsurdni. Nije ih moguće nikako učiniti razumljivim i prihvatljivim. Ali su stvarni. To svatko od nas dobro uviđa.
Vjera u Isusa Krista u suočenju sa zlom pokazuje svu svoju opravdanost. Zlo se ne može izbjeći ali se može preobraziti, može mu se dati novo značenje u vlastitom životu. U vjeri u beskrajnu Božju ljubav, koja se na križu u krajnjem poniženju potpuno uzvisila iznad zla i smrti, mi možemo preobraziti svaku svoju bol i smrt u novo rađanje. To je put preporođenja. Tu je snaga križa. Blagdan Uzvišenja svetoga Križa (14. rujna) uvodi nas u spoznaju istine o otajstvu križa.
ZNAK POBJEDE
Križ je znak otkupiteljske ljubavi. On se sa zlom suočava snagom ljubavi. Svaki nesklad, sve rascijepljenosti i tamne praznine u ljudskom postojanju, koje su izravna posljedica zla, samo se kroz križ mogu nadići i ispuniti. To je poruka križa. Sv. Pavao o križu piše kao o mudrosti i sili Božjoj (v. 1 Kor 1-2). Po križu Krist ponovno spaja u jedno ono što je grijehom razdvojeno (v. Ef 2,14-16). Po križu on uspostavlja ravnotežu u cijelom svemiru, iscjeljuje sve što je pod utjecajem zla izloženo propadanju i umiranju. U križu je život shvaćan na drugi način. On je znak pobjede koja nikoga ne poražava. To je pobjeda ljubavi. Isusovo uskrsnuće je uzvisilo križ iznad svih pobjeda i svake logike. Uskrsnuće je potvrdilo vrijednost ljubavi. U križu svi pobjeđuju pobjednici i pobijeđeni, razapeti i razapinjući. Nema poraženih. Zato je križ i poziv svima nama. Sve pobjede trebale bi se dogoditi u znaku križa – u znaku ljubavi.
Mudrost križa je u darivanju, u žrtvi, u ljubavi do kraja. Žrtva nema smisla u samoj sebi. Ona ima opravdanje u ljubav koja se kroz nju očituje. Samo ljubav osmišljava žrtvu. Čovjek se može preporoditi samo kroz žrtvu, kroz darivanje. Zato je i križ neshvatljiv. Ljubav je neshvatljiva. Ljubi se nizašto. Ljubav na izgled umire ali na koncu uskrisuje. To je neshvatljiva ‘mudrost križa’. On je ‘ludost’ mudracima i umnicima ovoga svijeta, kaže sv. Pavao. Tako je i danas. ‘Ludost križa’ sasvim je nasuprot danas uvriježenom stavu koji misli da treba najprije uzeti kako bi imao i davao. U tome je temeljna zabluda današnjeg čovjeka i čovječanstva: on hoće ostvariti velike i plemenite ciljeve – ljubav, pravdu, zajedništvo, prijateljstvo – bez žrtve. To je poput kolektivne obmane. Cijeli naraštaji rastu u uvjerenju da je to moguće. Žrtva je postala ‘nužno zlo’. Pod svaku cijenu se nastoji izbjeći. Stoga nam je govor o križu postao dalek i nerazumljiv. Iako križ susrećemo posvuda, iako ćemo se pred njim pokloniti i prekrižiti, nositi ga kao znak, on sam najčešće ostaje lišen onog izvornog značenja koje ga je učinilo kršćanskim znakom, znakom spasenja u Kristu. Na govor o križu ćemo se još uvijek lako sažaliti, ali ga više ne razumijevamo kao jedini put čovjekova uzdignuća i proslave.
POZIV NA UZVIŠENJE
Čovještvo je poziv na uzvišenje koje se treba ostvariti. Čovjek se uzdiže po Onome koji dolazi odozgor. Cijelo Isusovo poslanje je očitovanje Božje otkupiteljske ljubavi. Vrhunac je križ. Tumačeći svrhu svoga dolaska na zemlju učenom Nikodemu Isus kaže da je Bog ‘tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao svog Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi’ (Iv 3,16-17). Isus objavljuje pravo Božje lice koje jedino očituje pravo ljudsko lice. To je lice ljubavi. Bog je ljubav, a čovjek je njegova slika. U Boga se vjeruje samo iz ljubavi! I križ je najsnažniji izraz te Božje ljubavi. Zato i svaki naš odnos prema Bogu i bližnjemu treba biti odnos prijateljstva i ljubavi, a ne straha i bježanja.
