Nova godina je prvi dan u kalendaru (1. siječnja) i prvi dan u godini. Po julijanskom kalendaru, kojega se drže neke crkve, datum 1. siječnja pa i Nova godina dolazi 13 dana poslije. Židovska Nova godina (Roš hašana) počinje 1. ili 2. dana 7. mjeseca (tišrija) te pada u rujan ili listopad. Doček Nove godine na tzv. staru godinu 31. prosinca (zadnji dan u godini) slavi se diljem svijeta. Često se po većim gradskim trgovima slavi vatrometom, pjevanjem i plesom. Zadnjih se deset sekundi odbrojava do ponoći kad se ispaljuju rakete.
U drevnom Egiptu prvi dan godine, koji je padao na dan izlaska Sothisa (zvijezde Sirius), 19. ili 20. srpnja slavio se pučkim i dvorskim svečanostima i žrtvama u čast božice Izide.
Židovima je Nova godina bila dan upisivanja čovjekove sudbine pa se najavljivala puhanjem u trube i rogove (šofar i keren). Za Babilonce, Perzijance i Kineze, koji su smjenu godine računali po proljetnim ekvinocijima, Nova godina bila je blagdan pomlađenoga, proljetnog Sunca.
Kod Grka je početak godine također bio vezan uz Sunčevo kretanje (u Atici uz ljetni, u Eoliji uz zimski solsticij, a u Sparti uz jesenski ekvinocij), ali nije bilo novogodišnjih svečanosti. Naprotiv, u antičkome Rimu nadolazak nove godine – za koji se isprva uzimao 1. ožujka, a od 153. prije Krista uzete su siječanjske kalende, to jest 1. siječnja – bio je dan sveopćega slavlja i veselja: toga se dana čestitalo, dijelili su se novogodišnji darovi (strenae) i priređivale bučne svečanosti u čast boga Jana.
Kršćanstvo je dugo zaziralo od slavljenja prvosiječanjske Nove godine kao od poganskog običaja, pa su se u srednjem vijeku za početak godine uzimali kršćanski blagdani Blagovijest (25. ožujka) ili Božić (25. prosinca). Tek od 12. stoljeća Crkva prihvaća 1. siječnja kao početak Sunčeve godine, a liturgijska godina broji se od prve nedjelje došašća (između 27. studenoga i 3. prosinca). Dok se proslava dana Nove godine – a i njegova predvečerja, Stare godine ili Silvestrova – u kulturnoj baštini romanskih i germanskih naroda zasniva na drevnoj tradiciji, kod slavenskih naroda novogodišnji su običaji uglavnom novijega datuma i predstavljaju mješavinu stranih utjecaja s ostatcima kulta novorođenoga Sunca.
U hrvatskoj folklornoj tradiciji na taj su se dan ponavljali badnjačko-božićni rituali i magijske radnje koje su trebale osigurati dobar urod i plodnost u idućoj (agrarnoj) godini: u nekim krajevima – primjerice Istri, Primorju i Dalmaciji – održavaju se i ophodi mladića s pjevanim čestitkama, tzv. kolendavanje. Društveno se Nova godina »dočekuje« na posebno pripremljenim plesnim zabavama u zatvorenim ili na otvorenim gradskim prostorima te na kućnim domjencima.
