Sveti Roko rođen je 1295.god. u Montepellieru, u južnoj Francuskoj. Otac mu je bio grof, potomak francuskih Križara. No unatoč položaju i bogatstvu njegovi roditelji nisu mogli imati djecu. Prema najstarijem životopisu Sv.Roka, molili su se i zavjetovali te su dobili sina. U ranoj mladosti na njega je najviše utjecala majka.
Prije nego je navršio 20 godina, ostao je bez roditelja. Prodao je obiteljska dobra, a novac podijelio siromasima. Zatim se, i sam siromah, uputio na hodočašće u Rim. Na putu se zaustavio u Acquapendenteu, gdje je pomagao oboljelima od kuge, a uz Božju pomoć učinio je i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Sljedeća postaja njegovog puta bila je Cesena, a zatim Rim gdje se zadržao tri godine. Pri povratku u domovinu zaustavio se u Riminiju, Novari i Piacenzi, pomažući bolesnima i nemoćnima. Dok je bio u Piacenzi i sam je obolio od kuge te je bio prognan iz grada. Otišao je u obližnju šumu, gdje se hranio biljem da bi preživio, uzdajući se u Božju providnost. Prema legendi, dok je bolovao svaki dan mu je dolazio pas noseći kruh. Roko nije znao kako da nahrani psa pa je napravio ranu na nozi iz koje tekla krv. Dok je bolovao na njega je naišao plemić Gottardo Pallasrelli. Tijekom razgovora Roko je na njega ostavio dubok dojam te se on, inače čovjek ne baš duboke vjere, obratio te prihvatio Roka i njegovao ga dok nije ozdravio. Pošto je ozdravio, Roko je nastavio put prema svom rodnom gradu. Iscrpljen od teške bolesti bio je potpuno izobličen te ga sugrađani nisu mogli prepoznati. Smatrajući ga sumnjivcem bacili su ga u zatvor. Tamo je proveo pet godina i još jednom obolio od kuge. Na samrti, svećeniku koji mu je došao podijeliti sakramente, otkrio je svoj identitet. Preminuo je 16.8.1327.
Najranije štovanje Sv.Roka potječe iz okolice Montpelliera 1420.god., gdje se i najviše uvriježilo. Odatle se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito Bresciju i Piacenzu. U Veneciji je za vrijeme kuge 1477. osnovana bratovština Sv.Roka, a u Rimu 1499. koja je na Ripeti sagradila crkvu svome zaštitniku. Crkva je za vrijeme kuge 1522., 1527. i 1530.god. bila utočište brojnim bolesnicima. Širenju svečevog štovanja najviše su doprinijeli franjevci i kapucini. Papa Grgur XIII. unio ga je u Rimski martirologij, što je poslije potvrdio i papa Urban VIII.
U Hrvatskoj zaštitnik je mnogih mjesta: Virovitice, Starog Grada, Sutivana, Kreševa, Prapatnica, Klane, Lumbarde, Šepurina, Lovinca, Svetog Roka u Lici, Zatona, Jazavice, Roždanika, Galgova, Udovičića kod Otoka, Drniša i drugih. Štuje se kao zaštitnik oboljelih od gube, kuge, kolere i općenito zaraznih bolesti, invalida, kirurga, a zaziva se i u pomoć protiv bolesti domaćih životinja.
Sveti Roko je zaštitnik grada Drniša gotovo tri stoljeća. Štuje se od vremena kada je kuga vladala gradom i okolnim mjestima, 1731.-1732. Nakon velikog pomora stanovništva 1731. Drnišani mu podižu kapelu koja je poslije prerasla u crkvu. Nakon što je kuga prošla Sv.Roko postaje zaštitnik grada i svake godine 16.8. održava se misno slavlje i procesija u njegovu čast. To je ujedno i Dan grada Drniša te se održava pučka fešta.
