‘Doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.’ Tako je apostol Pavao u već poodmaklim godinama pisao svom mladom učeniku Timoteju želeći ga pripremiti za izazove s kojima će se kao biskup i navjestitelj evanđeoske istine suočavati. Bajke nude svijet mašte u kojem se lako brišu granice između stvarnog i izmišljenog, između mogućeg i nemogućeg. Obično imaju sretan kraj, jer dobri pobjeđuju, a zli gube. Bajke su za djecu. Djeca ih vole radi toga što su u duši zaigrana i još nedovoljno sposobna da razlikuju maštu od stvarnosti te lako uživaju u svijetu u kojem sve lijepo i čarobno. Zato su one vrlo prikladne za odgoj djece. Međutim, Pavao ne govori o takvim bajkama. On govori o bajkama za odrasle. Odrasli, koji za razliku od djece jako dobro znaju što je zbilja a što mašta, priklanjaju se bajkama kada im je stvarnost nepodnošljiva. Bajka im služi kao bijeg od vlastite zbilje u kojoj ne uspijevaju ostvariti ono što žele.
ZAVODLJIVOST BAJKE
Međutim, čarolija bajke ima nešto zavodljivo. Ako joj se čovjek previše prikloni, ona toliko zaokupi njegovu pamet da on počinje gubiti sposobnost razlikovanja zbilje i mašte. Zbilja ga kao zbilja više ne zanima nego od nje uporno hoće napraviti vlastitu bajku u kojoj sve mora biti baš onako kako je to on zamislio. Spreman je obračunavati se s zbiljom poput mladog Hegela, koji je na prigovor da je u svom radu o orbitama planeta zanemario činjenice do kojih su došla najnovija tadašnja astronomska istraživanja, nadmeno kazao: ‘Tim gore po činjenice!’
Jedna takva bajka za odrasle ovih dana u našem gradu dobrano je uzbudila duhove Šibenčana te su joj se mnogi priklonili. Kako i ne bi? Radi se o bajci koja nudi ‘kruha i igara’, tj. igara prijestolja, a uz to i koju kunu da se može kruha kupiti. Ali bajka je bajka, čarobna i zavodljiva. Neki su toliko infišali u nju da im se počela miješati sa zbiljom pa im je zbilja koja se ne uklapa u njihov čarobni svijet bajke postala nepodnošljiva. I odlučili su se s njom nemilice obračunati. Naime, zamislili oni u svom svijetu bajke i katedralu. Ne mare oni što je katedrala u zbilji i čemu služi. Baš ih briga s kojom namjerom su je stari Šibenčani na ponos sebi i nama izgradili. A izgradili su je zato da bude ono što svaka crkva, a posebno katedrala, treba biti: sveti hram Božji u kojem će se dolično vršiti i promicati bogoštovlje, pobožnost i vjeru i ništa drugo što nije u skladu s time, kako to nalaže Crkveni zakon (ZKP, kan. 1210). Ne mare oni niti za biskupa. Tko zna jesu li uopće svjesni da jedna crkva ima status katedrale upravo zato što u njoj biskup stoluje te je on po svojoj službi prvi pozvan čuvati dostojanstvo i svetost katedrale. U našem slučaju, možemo tako reći, šibenski biskup time iskazuje dužno poštovanje i svima onima koji su gradili našu velebnu katedralu: šibenskim biskupima, gradonačelnicima i građanima te graditeljima na čelu s Jurjem Dalmatincem. Ne mare oni za to. I samo zbog toga što im s razlogom nije dopustio da se katedrala koristi za njihovu bajku, oni su biskupa pretvorili u pravog negativca – ta, svaka bajka ga ima! – koji je toliko zločest da sve čini samo da razori čarobni svijet njihove bajke. Izokretanje istine, kleveta, podmetanje – sve je to moguće, jer nije važna zbilja, važna je bajka. Eh, kako je Pavao bio u pravu! I kako je u pravu kada u istom pismu Timoteju govori da će se morati zlopatiti kako bi ostao vjeran svojoj biskupskoj službi te, bilo to zgodno ili nezgodno, naučavao istinu vjere. Naše je vrijeme očito nezgodno za biskupe.
Možda cijela ova priča ne bi bila vrijedna tolike pažnje kada bi sve ostalo na zanesenim pojedincima i zlobnim novinarima. Ljudi kao ljudi, zaluđeni svojim bajkama ne vole one koji narušavaju taj njihov bajkoviti svijet. Ništa nova! Također, s obzirom da je danas vrlo oportuno drvljem i kamenjem bacati se na Crkvu, biskupe i svećenike, ozbiljan se čovjek niti ne može osvrtati na svaku novinarsku zlonamjernost i nedostatak elementarnih principa zaključivanja. Međutim, kada se toj histeriji i besramnoj kleveti protiv biskupa pridruži sam gradonačelnik, onda cijela stvar postaje ipak krajnje ozbiljna.
NEUMJESNA ŠALA
Gradonačelnik se, eto, boji da mu biskup neće dopustiti da glumi kralja?! Ako je i šala, krajnje je neumjesna! Jer ova hajka na šibenskog biskupa toliko je postala besramna, toliko klevetnička i izvan pameti da svaka ovakva šala, pogotovo iz usta jednog gradonačelnika, zbilja je najbesramnije ruganje s biskupom, s katedralom i sa svima onima koje oni predstavljaju. Pa, ako već naš gradonačelnik, koji je uz to član stranke koja se u svom djelovanju temelji na načelima demokracije i kršćanskim vrednotama, ne misli na to što je sve za Šibenik značilo i znači da on u svojoj devetstoljetnoj povijesti više od sedam stoljeća ima svoga biskupa, ako nema na umu da su stari Šibenčani, zacijelo s gradonačelnikom na čelu, u 13. stoljeću rukama i nogama se borili da i njihov grad dobije biskupa pa da po ugledu bude jednak susjednim Skradinu, Trogiru, Splitu, Zadru…, ako ne razumije namjere i trude s kojima su Šibenčani gradili svoju katedralu te u ovakvom trenutku ne nalazi shodnim pružiti potporu našem biskupu – a morao bi! – onda se barem ne bi trebao rugati s njime.
Ova ‘šibenska bajka’, na žalost, sasvim daje za pravo mudrom Ratzingeru (papi Benediktu XVI.), kada je proročki progovorio o diktaturi relativizma. Diktatura relativizma, kazao je Ratzinger, očituje se po tome što stav koji ima jasnu vjeru oblikovanu prema vjeri Crkve sve češće etiketira kao fundamentalizam. Ona ne poznaje ništa konačno i kao posljednje mjerilo ostavlja samo vlastito ja i njegove prohtjeve. Kod nas je ona, evo, dobila i svoga kralja.
