Punih jedanaest godina prošlo je od osnutka Seven that Spells, benda koji ustvari i nije samo bend koji će snimiti album, napraviti promotivnu turneju i maltretirati publiku svojom genijalnošću. Seven that Spells je za osnivača benda, jedinog aktivnog člana iz prve postave i našeg sugovornika, Niku Potočnjaka, postao način života. Instrumentalni progresivni rock slobodnog stila i potpuno otvorene forme osnovni su temelji na kojima su izgradili ime, ne i karijeru, jer takvo što s ovakvom glazbom i u ovom okruženju spada u naučnu fantastiku, dovoljno prepoznatljivo da ni europske turneje ne predstavljaju iznimku, već pravilo. Niko je od samog početka bio svjestan da u domaji nema kruva, pa se odmah i okanio proročanskih misija i propovijedanja svoje glazbe kao nečega što nitko ne shvaća i ne razumije te je kao istinski zaljubljenik u istraživanje zvuka upornošću nadoknađivao manjak znanja. Spartanski pristup pokazao se isuviše teškim i kompliciranim za ostale članove benda te česte promjene bile neminovne. Međutim, i to je bilo s razlogom, jer kako Niko kaže: ‘S vremenom sam shvatio da umjesto onih koji nisu mogli pratiti moj ritam trebam dovesti glazbenike kvalitetnije od mene kako bi i ja postao još bolji’.
-Seven that Spells su u ovih jedanaest godina objavili isto toliko albuma. Naravno da se kroz sve to vrijeme mijenjao i zvuk koji sam htio postići, mijenjali su se i ljudi s kojima sam surađivao ali u ovom trenutku mislim kako su Seven that Spells došli do svog vrhunca – kaže Niko.
Mene je uvijek ustvari fasciniralo bogatstvo nevjerojatno velikog broja mogućih pravaca koji se otvaraju ako se želite igrati zvukom. To me još uvijek veseli i po tom pitanju nisam ništa drugačiji od male djece kad dobiju novu igračku. Problem mi je uvijek predstavljalo snimanje materijala u studiju i natezanje s kvazi producentima koji u pravilu bolje od mene znaju što ja hoću. To je nešto što te u startu ubije u pojam i dovede do zaključka kako u Hrvatskoj ne postoji kvalitetan producent koji bi ne samo od nas napravio nešto bolje nego od cijele alternativne scene. Nažalost, iz svog iskustva znam da je to tako i zato smo zadnjih šest mjeseci proveli miksajući zadnji album.
Ono što Niko govori lako se može provjeriti ako samo letimično preslušate njihove ranije radove i usporedite s kasnijim, a pogotovo novijim, albumima.
-Mi tada bolje nismo znali. Sa svakim albumom produkcija nam je bila sve bolja. U jednu ruku to je bilo i za očekivati jer sam uvijek nastojao izvući najviše od sebe. Međutim, u početku niti smo znali, a niti smo mogli bolje i to je u tom trenutku bio naš maksimum. Ali i to treba gledati s pozitivne strane, jer nas je tjeralo da radimo više i kvalitetnije što je kasnije i pokazalo rezultate na svakom sljedećem albumu.
Na tri albuma gostovao im je i Kawabata Makoto, čovjek koji je osim direktnog utjecaja na zvuk Nikine gitare, Seven that Spells odveo na veliku japansku turneju.
– Meni je njegov način sviranja gitare fascinantan. To je jedna sasvim druga dimenzija i mislim kako u cijelom svijetu vrlo malo ljudi uopće tako svira. Nekako smo se povezali i ja sam im radio nekakve radove za albume i tako je ta suradnja došla kao nastavak cijele priče. Ja njima omote, a on nama gostuje na albumu. Bolje nije ni moglo. To kako on svira ja ti ne mogu opisati riječima, to treba vidjeti. Za Japan ti mogu samo reći da smo svirali po svim većim i manjim gradovima i to je jedno neponovljivo iskustvo uzimajući u obzir mogućnost dogovaranja termina za koncerte.
Seven that Spells nedavno su objavili drugi dio trilogije ‘The Death And Resurrectin of Krautrock IO’. Iako se intezivno sprema i završni dio, Niko i zadnje tri godine stalni član postave, Jeremy White, imaju i nekoliko drugih projekata od kojih je Otovna Kristina nešto potpuno novo u odnosu na sav njegov dosadašnji rad.
-Uz Seven that Spells Jeremy i ja trenutno radimo na dva projekta. Jedan se zove Jastreb, nešto je to drugačije od STS i bazira se na ponavljanju i sviranju jedne gitarske dionice oko koje se razvija priča, a drugi se zove Otrovna Kristina u kojoj po prvi put radim pjesme za vokal. Do sad me to nije previše privlačilo ali nekako me povukla želja da krenem u tom pravcu. Nešto pjevanja ima na ovom zadnjem dijelu trilogije ali i to nije klasični način pjevanja, već više nakakvo istočno-indijsko mantranje na sanskrtu. Otrovna Kristina je opet nešto potpuno drugačije od svega ostalog i ukratko bi to bio spoj progresivnog rock zvuka nastalog na našim prostorima prije trideset, četrdeset godina.
Najveći dio indirektne odgovornosti za osnivanje STS-a i preobrazbu Nike Potočnjaka iz menadžera s fakultetskom diplomom u glazbenika s neizvjesnom budućnosti snosi upravo Mate Škugor, koji je dovođenjem malih i opskurnih bendova u Zagreb i Niki priuštio glazbeni odgoj iz prve ruke.
-Mate je glavni krivac – smije se Niko. Nevjerovatno koliko je dobrih bendova doveo u Zagreb i znam da smo par godina kao spužve upijali sve što bi se pojavilo na Žednom uhu. To je ustvari bilo i jedino mjesto gdje si znao da će se nešto i dogoditi. Zato mi je posebno drago što nas je opet zvao u Šibenik i najiskrenije bih volio da ovaj njegov novi festival traje što duže.
Seven that Spells sviraju prvi dan na SuperUho festivalu, 3. kolovoza, kada će nasupiti i The National, Black Lips, Repetitor, ABOP i Diskodelija.
