FOTO Snimanje filma u Raslini: ‘Došao sam kao pratnja prijatelju na kraju igram glavnu ulogu’

Prošloga tjedna započelo je snimanje debitantskog dugometražnog igranog filma Garbura scenarista i redatelja Josipa Žuvana i to u Zatonu, Raslini, Pirovcu, Murteru i okolici Šibenika te će trajati do 20. prosinca.

Radnja filma bazirana je na dvanaestogodišnjacima koji žive kuća do kuće u makadamskom naselju, Antoniu i Nikoli, koji se zabavljaju paljenjem karabita te sve to snimaju i stavljaju na Internet nadajući se da će imati milijunske preglede poput drugih youtubera. Njihove obitelji u dugogodišnjoj su svađi i nijednima ni drugima nije drago da se dječaci međusobno druže. Nikolina baka Ivka odbija dati potpis za asfaltiranje makadamske ceste jer ne želi da i ‘Gornja kuća’, gdje žive Antonio, mama Ines i djed Vlado, ima pristup kanalizaciji.

– Na debitantski film se inače jako puno čeka i sva kreativna energija koju čovjek ima u prvih 30 godina života ispuca se u tom prvom filmu. Ne bih rekao da flim ima autobiografskih elemenata već sam određene stvari doživio i u svom okruženju odnosno odrastanju. Što tiče filma bilo je ključno pronaći dvije kuće sa makadamskim putem između njih – ističe Žuvan

Mjesto snimanja redatelj je tražio na širem dalmatinskom području dok naposljetku nije došao u Raslinu te pronašao upravo ono što je zamislio. Logičan slijed je bio nalaženje i ostalih lokacija u obližnjim mjestima.

– Želja mi je bila da i djeca budu autentična pa smo ih tražili u istoj sredini u čemu mi je puno pomogla Oriana Kunčić koja je napravila odličan posao s castongom te je pronašla dva fantastična dječaka koji su srce i duša filma – iskreno će mladi redatelj.

Riječ je o dječacima Franku Fioglu i Mauru Ercegoviću Gracinu iza kojih je zanimljiva priča kako su uopće završili na filmu. Casting je rađen u Splitu, Sinju i Zadru, ali po riječima redatelja, najveći broj talentirane djece našli su upravo u Šibeniku.

– Nisam imao puno samopuzdanja kad sam vidio preko 100 djece na castingu, ali kad nas je na kraju ostalo šest bilo je već malo drugačije. Bio sam jako sretan kad me izabralo u konačnici. Taman sam izlazio iz tuša kad mi je mater rekla da san prošao  – kaže nam Franko svoje dojmove.

U priču se ubacio i Mauro…

– Inače igram nogomet, ne idem uopće na dramsku sekciju svoje škole, a na audiciju sam došao zapravo kao pratnja svoga prijatelja i nije mi bilo u primisli da ću glumit. Na kraju su uzeli mene, a njega ne – priča Mauro.