‘Slušaj svoje srce’, ‘vjeruj svome srcu’, ‘slijedi svoje snove’, ‘budi hrabar i radi ono što voliš’… Ovakve i slične misli postale su motivacijski kredo današnjeg vremena kojima se pokušava čovjeka uputiti kako da hrabro ide naprijed i da ostvari život za kakvim duboko u sebi teži. Srce u ovakvom govoru simbolički predstavlja središte čovjekovih čuvstava, ljubavi, želja, potreba, intuicije, snova… Poteškoća u ovakvom načinu razmišljanja je u tome što se tu ni na koji način ne određuje jasnije sam pojam srca, što ono točno znači, kako ga osluhnuti i, zacijelo najvažnije pitanje, kako znati kada srce progovara istinito, a kada varljivo. Malo što u životu je tako prevrtljivo i pokvarljivo kao ljudsko srce. Svakom iole iskrenom čovjeku jasno je kako se čovjekove želje i snovi lako mijenjaju, nekada doslovno iz dana u dan, kako su sklonosti i nagnuća koja čovjek u sebi ćuti vrlo često proturječni sami sebi. Slušati srce znači krenuti na krajnje neizvjestan put na kojem više ništa nije sigurno, ništa jasno niti sasvim razumljivo. Pojave u međuljudskim odnosima kao što su nestalnost, površnost, ćudljivost, nepovjerljivost, nespremnost na žrtvu i odricanje, sebičnost, kolebljivost, neodlučnost… sve to, možemo slobodno reći, izravna je posljedica gubitka jasnih životnih načela i sustava vrijednosti koji bi bili razumljivi, općeprihvaćeni i po kojima bi čovjek mogao ”izmjeriti” kvalitetu želja i sklonosti vlastitog srca. Nije li apsurdno da danas sve više muškaraca i žena, sve pod izlikom da ‘slušaju svoje srce’, tako lako i bez imalo sućuti slamaju srca i napuštaju one kojima su još jučer vrlo teatralno poklanjali svoje srce i kleli se na vječnu ljubav i vjernost?
UNUTARNJI MIR
Potreba čovjeka da udovolji svome srcu je sasvim razumljiva, jer što je ljudskom biću najpotrebnije, ako ne da u svojoj nutrini doživi ljubav, toplinu, ispunjenje, prijateljstvo, da osjeti kako je voljen, prihvaćen, da je nekome stalo do njega…? Jer, što je čovjek bez nutarnjeg mira, bez utjehe i spokoja u srcu i duši? Živi nemir, osamljenik i lutalica koji bježeći od sebe traži sama sebe. Što sve čovjek čini da ublaži nutarnji nemir, da nađe spokoj duši svojoj? Znamo da ga ništa na svijetu izvana ne može upokojiti, ako u sebi mira nema. Bez tog nutarnjeg mira čovjek kao da i nije čovjek. On je samo naizgled čovjek, polovičan, rastrgan, ne živi i ne diše punim plućima, nema svog dostojanstva, traži se, luta, ne raduje se sebi i svom životu. I tako gonjen nutarnjim nemirom puno puta će spokoj tražiti u zaboravu, u iluziji, u bijegu od sama sebe, u grijehu, pa čak i u zločinu. A onda izmoren i opterećen opet se nađe u nespokoju, ali sad toliko frustriran od krivih rješenja da nerijetko i ruku na se diže. Skončava u nemiru. I pitamo se tada: zar je to čovjek? Zar je za to stvoren?
S druge strane, čovjek koji je našao u sebi spokoj, koji ga je našao na način da mu ga nitko i ništa ne može oduzeti, zbilja je ponosan čovjek, pun dostojanstva, pun vjere u život, pun samopouzdanja kad se nađe u poteškoćama, pun spremnosti da i drugima bude na usluzi. Samo spokojan čovjek jest i može biti potpuno slobodan, može biti gospodar vlastitog života. Samo čovjek koji posjeduje nutarnji mir može odoljeti svim iskušenjima koja mu svakodnevno donosi život.
Gdje naći mjeru po kojoj možemo ispuniti svoje srce? Koje je to uzor srce koje nam može pokazati kako da ispunimo svoja srca pravom ljubavlju i mirom? Jedna od temeljnih poruka Sv. pisma je da se ljudsko srce može upokojiti samo u Božjoj ljubavi, odnosno u Božjem srcu. Božje srce je uzor srce po kojem je sazdano srce svakog od nas, a onda i mjera njegova ispunjenja. To Božje srce, tu neshvatljivu Božju ljubav otkriva nam Isus po svome srcu. Njegov poziv: “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“, središnja je poruka svetkovine Srca Isusova, koju Crkva ovih dana slavi. Trajni spokoj, odnosno puno dostojanstvo, samosvijest, ponos, čovjek može pronaći samo onda kad sebe vidi Božjim očima, očima Božjeg srca. Ono je uzor i mjesto gdje možemo naći svoj pokoj. Božanska ljubav, koja se očituje u Isusovu Srcu, neshvatljiva nam je, nadilazi nas, ali nam je ponuđena, otvorena da u nju uronimo, da joj se prepustimo i od nje živimo.
BOŽJI ZAKON
Možda nas ovdje zbunjuje riječ jaram, kojom se aludira na Božji Zakon. Zašto baš ta riječ? Svaki jaram je ipak jaram i čovjeka ujarmljuje, ograničava, nešto mu uskraćuje. Međutim Isusov jaram, iako prvotno od nas traži veliku žrtvu – Bog je veoma zahtjevan prema čovjeku, traži da mu potpuno damo svoje srce – u konačnici ne podjarmljuje već oslobađa. Oslobađa od svih varavih spokojstava i utjeha te čovjeku daje baš onaj spokoj koji ga jedini može do kraja upokojiti. I zbilja Isusov jaram nije jaram, jer nam ga on ne stavlja da bi nas kao volove ujarmio, već da bi po žrtvi i odricanju – što jaram bez sumnje zorno označava – dostigli pravu i punu slobodu, slobodu duha, upravo onu slobodu za koju nas je Bog stvorio.
‘Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca…’, veli Isus. Ovo je ponajprije poziv u intimno zajedništvo s njim. On nas želi poučavati sobom, svojim primjerom, svojom ljubavlju. Poradi toga ovo je poziv da jednostavno kleknemo pred križ, da zašutimo i gledamo to veliko Božansko srce – Srce Isusovo, znak Božje ljubavi do kraja. Jer ljubav Božja se ne da nikakvim riječima ispričati, ne da se ni u kakve suhoparne formule ukoričiti. Ona se treba doživjeti u toplini odnosa, u povjerenju. To svakako ne znači da o njoj ne trebamo pričati, ali to valja činiti sa strahopoštovanjem i sviješću da nas nadilazi te da je naš govor o njoj samo površno tepanje o onome što tek pomalo naslućujemo i osjećamo. Božju ljubav iskusit ćemo i ispuniti svoje srce onoliko koliko dopustimo da sam Bog srca naša preobrazi po srcu svome, kako to molimo u pobžnosti Srcu Isusovu.
