Od vremena intenzivnog bavljenja ovčarstvom na Kornatima do danas, kada su ‘kurnatari’ radi pokretanja drugih profitabilnijih grana gospodarstva – ribolova, maslinarstva, i turizma, zapustili svoja stada te je većina tih životinja ‘podivljala’, a mnogi su se ‘stanovi’ urušili, ipak je jedna tradicija preživjelja a radi se o godišnjoj strižnji – ‘trku na ovce’. Mnogi iskusni ‘kurnatari’ i dan danas znaju kako im ‘staviti soli na rep’, a svoje znanje i iskustvo uspješno prenose i na mlađe naraštaje.
Jedan od iskusnijih je i kamenoklesac Ive Šikić Bažokić iz Murtera, koji od svojih dječačkih dana sudjeluje u ‘trku’, a danas na pragu sedamdesete kao mentor mlađima i iskusni strižač. Kako bi se, iz prve ruke, malo bolje upoznali s ‘najvećim poslom’ oko ovaca na Kornatima popričali smo s njim.
– Nije danas kao prije, prije su ovce imale svoje pastire i ljudi su brinuli o njima pa su ovce na znak zvižduka dolazile njima, danas je to druga stvar. Ovce su prepuštene same sebi i to je podivljalo. Iako.. mogao bi reći i da su više divlji ljudi nego ovce zato što su dozvolili da se to tako dogodi – govori nam odmah na početku razgovora ali ipak priznaje kako se u zadnje vrijeme malo više vodi računa o zdravlju pitomih ovaca na OPG-ovima – veterinar ih prati, analizom krvi se prate moguća oboljenja, a i cijepe se protiv bolesti plavog jezika.
Priča nam kako je, kad se ide hvatati ovce za strižnju i odvajati janjce od ovaca, to mukotrpan posao jer je teren krš i kamen te se dešavaju razne situacije, ljudi padnu, ozlijede se, ponekad se i zagube.
– Obično bude po desetak mlađih momaka i par starijih koji upravljaju jer ipak imaju iskustva, al mlađi su dobri za trčati pa se onda lagano goni i dovede se do jednog improviziranog tora. To je suhozid nadograđen žicom ili što se već ima, e onda se u taj prostor dotjera jedno 150 do 200 ovaca i tek tada zapravo kreće veliki posao. Treba sve te ovce ošišati, pa treba staviti markice, pa ih treba malo ‘napuderati’ radi parazita, jadne budu pune krpelja – opisuje nam proces.
Ovce, naravno bježe od onih koji ih love, kad to rade mladi dečki koji poznaju teren i proces to se odradi bez problema, no ako one osjete strah i s druge strane, krenu kroz koridor, probiju ograde i pobjegnu. Ponekad se sve mora ponavljati i po pet, šest puta, a čovjek se izmori do maksimuma.
– To se radi u petom ili šestom mjesecu kada još nije velika vrućina, onda se i janjci odvajaju i to najviše za prodaju. Kornatski janjci ne budu veliki, kad ima deset ili 11 kila taj se smatra već jako dobrim. Ispaša je dosta oskudna, ali evo neki ljudi su se polako počeli vračati ovčarstvu na Kornatima, počeli su ih držati kako treba, nose im djeteline i razne trave, daju im vode. Onda ovce nauče na sve to pa dolaze same, a pogotovo ljeti kad je velika žega- objašnjava nam Bažokić.
Opisuje nam kako za cijeli taj proces čovjek mora biti vješt, treba imati snage u nogama i rukama, a kad se ovca ostriže, ona se preporodi, kao da skinete vuneni kaput sa sebe na trideset stupnjeva. Ovce se šišaju ručno ili električnim škarama, a Ive nam priča da njemu to ide jako brzo jer se kroz sve ove godine dobro ispraksirao.
– Kad se električno radi tu trebaju, onome tko šiša, asistirati još dvije osobe – jedna koja drži prednje i drugi koji drži stražnje noge, onda je oni malo rastegnu i to ide jako brzo, za dvije tri minute. One su pametne, i kad osjeti da ćeš ti njoj u biti pomoći, onda se opusti. Nakon cijelog tog procesa se ponovno puštaju, a dogodine se cijeli postupak ponavlja – nastavlja nam pričati.
Nacionalni park Kornati pomaže kornatarima i sudjeluje u ovim aktivnostima, a najviše im pomaže brod pinica u vlasništvu Parka – zovu je ‘svetom pinicom’ jer je prevezao tone i tone maslina, vode, drva i uvijek im je na raspolaganju.
Ive nam priča kako nema otoka u Kornatskom arhipelagu na kojem nije trčao za ovcama i dok je bio mlađi i spretniji, imao bi u sezoni i po pet, šest janjaca u hladnjači. Napominje nam kako taj rad zaslužuje nagradu, težak je to i iscrpljujuć posao, prava procedura, treba ovce hvatati, vezati, dizati na stol pa ošišati. Kaže da mu je svake godine sve teže, i sam sebi kaže da neće ići dogodine, ali ga povuče – to je ipak i strast.
Za kraj nam je poželio ispričati smiješnu zgodu koju je doživio prilikom jedne trke dok je bio mlađi.
– Kad sam ja trčao jednom za ovcama na Kurbi Veloj, onda sam se zanio i pao. Cijeli sam se bio izrazbijao. Cijeli. Došla je policija i za sat i po bio sam u Šibeniku na kirurgiji na stolu, i doktorica me sve gleda, ‘oj oj gospon Šikić kako ste vi grubo pali, pa di ste to uspjeli napravit?, a ja onako ne misleći iskreno kažem da sam pao na Kurbi. Ona raširila oči i poludila na mene da kako ja to razgovaram s njom. Kad sam joj objasnio da je to naš otok koji se tako zove i da mu ja nisam dao ime, dobro smo se svi skupa nasmijali u toj nevolji – kazuje nam, a uz nabrajanje još nekih neprikladnih imena kornatskih otočića kroz smijeh završavamo razgovor.
