Iznenadna smrt Gušte Juričev Barbina Vodice je zavila u crno, a njegov sumještanin Ivica Bilan napisao je za portal Infovodice tekst prožet emocijama koji prenosimo u cijelosti.
‘Prije dvadesetak dana, u trenucima ukopa Ivice Vove, Vodička glazba svirala je vesele koračnice. Istu stvar učinili su naši glazbari i kad su se opraštali sa Ljiljanom Mićinom, svojim najstarijim članom. Meni su obje situacije bile toliko dirljive da nisam uspijeva zaustaviti lavinu suza.
Mislim da ništa protiv nečeg takvog na svom sprovodu ne bi ima ni Klepe Barbin, koji nas je davno napustija, a koji je u jednoj od prvih postava Vodičke glazbe svira bas. Upravo po njemu, i našeg dragog Guštu Juričev-Barbina, njegova unuka, dobri prijatelji ponekad su znali zvati Klepe. Od dragosti.
Radi se o Gušti „srednjem“, jer u obitelji su čak tri istoimena. Tako mu se zovu i otac i stariji sin. I taj srednji Gušte sinoć je naše selo zavija u crno svojim iznenadnim odlaskom s ovoga svita. Kako mi je netko jutros reka: „kao da je bomba pala na selo“.
Vijest o srcu koje nije izdržalo proširila se neviđenom brzinom. I silinom. Silinom emocija iskazanim na društvenim mrežama. Svi su imali potrebu izreći koliko im je bija drag.
Teško je dati odgovor na Denisovo vapijuće „zaaštoooo?!“. Isto se pitaju i Čoko, Oleg i Tonči sa kojima se zadnjih godina najviše družija i sa kojima je barem jednom godišnje odlazija na koncerte najvećih svjetskih rokera.
Ma, pitaju se to brojni njegovi prijatelji, pitamo se to svi mi koji smo ga poznavali. Njegov specifični osmijeh bija je razoružavajući. Jel ga netko uopće ikad vidija nenasmijanog?!
Bit će pretužno ubuduće prolaziti Rocinom ulicom, njenim dijelom u kojem se spaja sa Ćorićevim turnjem, i pred konobom za koju znaju i generacije turista širom svita ne viditi drago lice našega Gušte obučenog u vodišku narodnu nošnju.
Nikom, ama baš nikom ta nošnja nije tako dobro pristajala. Ponekad sam ima dojam da je u njoj i rođen.
Od sinoćnjih i jutrošnjih objava na internetu posebno su me se dojmile i one Ivane Fabove i Davida Kjua. Ivana ga opisuje kao izuzetnog šefa zbog kojeg pri odlascima na posal nikad nije osjećala mučninu u želucu, a to puno govori o Gušti, a David kaže kako u njihovoj ulici, a i u cilim Vodicama ništa neće moći ispuniti prazninu „frajerčine“ i prijatelja koja je nastala sinoć u predvečernjim urama. I to je istina. Falit ćeš nam, dragi rođače Gušte, SVIMA.
Posebno tvojim sinovima Vigu i Gušti, njihovoj mami Nini, tvojoj dragoj Dijani, sestri Katarini, bratu Đaniju, materi Cviti i ocu Gušti. Ovim putem im, u ime svih mještana Vodica, u ovim nesritnim vrimenima kada nam pravila ponašanja ne dozvoljavaju da svoju bol iskažemo i okupljanjem na mjesnom groblju, izražavam najiskreniju moguću sućut.
Uvjeren sam Gušte, da tamo „negdi gori“ kamo si otiša, sklapaš neka nova poznanstva, upoznaješ neke nove „metove“. Tebi to nije nikakav problem. Jer, kako sam već reka, taj tvoj osmijeh… ‘
