Današnji datum nosi odluka kojom je 2000. godine šibenska katedrala sv. Jakova uvrštena na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Bilo je to na skupštini UNESCO-ova Odbora za svjetsku baštinu koja se održavala od 27. studenoga do 2. prosinca u australskom gradu Cairnsu. Prije Šibenika, na istu su listu od 1979. do danas uvršteni Dioklecijanova palača, Dubrovnik, Plitvička jezera, Trogir i Eufrazijeva bazilika u Poreču.
Tim činom šibenska katedrala, u čijoj je izgradnji između 1431. i 1505. sudjelovalo nekoliko glasovitih majstora, kao što su Bonino iz Milana, Juraj Dalmatinac i Nikola Firentinac, i službeno je priznata kao sastavni dio svjetske graditeljske baštine.
Upisu šibenske katedrale na listu svjetske baštine prethodila je kandidatura za čije je potrebe 1998. izrađen u šibenskom Konzervatorskom odjelu i iscrpan dossier te obilazak UNESCO-ove komisije ICOMOS-a, koja je nakon toga dala i prijedlog Odboru za svjetsku baštinu da se katedrala uvrsti u UNESCO-ov registar.
Autor pisanoga dijela dossiera jedan od najuglednijih hrvatskih povjesničara umjetnosti — Radovan Ivančević. On je u dossieru iznio šest temeljnih obilježja kojima se dokazuje mjesto šibenske katedrale u razmjerima svjetske povijesti arhitekture.
Kao prvo, šibenska je katedrala, tvrdi Ivančević, jedina građevina izgrađena od jedinstvene građe, isključivo od kamena.
Drugo, ona je jedina građevina u Europi prije 19. stoljeća, kada je počela primjena metalnih i armiranobetonskih konstrukcija, a koja nije zidana, nego je sastavljena metodom montaže kamenih ploča na preklop ili na utor i pero.
Treće, zbog jedinstva materijala i montažnog sustava gradnje šibenska je katedrala jedina građevina u kojoj je prema Ivančeviću ostvareno savršeno jedinstvo unutrašnjosti i vanjštine — volumen građevine izvana u potpunosti odgovara obliku unutrašnjeg prostora.
Četvrto, rezultat takva načina gradnje trolisno je glavno pročelje katedrale. No, ono što je važno istaknuti jest da je pročelje šibenske katedrale, među svim europskim crkvama s trolisnim zabatom, prvo i jedino koje nastaje logički i organično kao projekcija unutrašnje trodijelnosti katedrale, budući da su ostali poznati trolisni zabati nalijepljeni poput kulisa pred crkve sasvim drukčije unutrašnje organizacije.
Peto, u šibenskoj je katedrali provedena dosljedna organička stopljenost skulpture i arhitekture. Juraj Dalmatinac integrirao je, prema Ivančeviću, ikonografski program u reljefima i skulpturi unutar arhitekture, načinivši ih međusobno neodvojivima.
Šesto, Juraj Dalmatinac u šibenskoj katedrali donosi niz ikonografskih inovacija, od kojih su najglasovitiji niz od sedamdesetak glava na vanjskom vijencu apsida, reljef Boga Oca i anđela na svodu krstionice te kipovi svetaca na katedralnom krovu, koji rasporedom odgovaraju titularima oltara pod njima.
