Malo mjesto Široke nedaleko od Primoštena krije dom i oazu mira čovjeka s velikom maštom i kreativnošću. Sve je počelo prije 10 godina kada je Branko Papak dobio otkaz u TLM-u, a danas taj čovjek izrađuje raznorazne rukotvorine od drva. Ipak, najdraže su mu one koje izradi od starih bačava.
– Počeo sam s malim suvenirima, a to s bačvama počelo je prije tri godine igrom slučaja. Jedan susjed je htio baciti desetak starih bačava, i zove me da mu ih pomognem baciti, a ja mu govorim da ih ne baca, nego neka ih dade meni pa ću nešto napraviti. On pristane, i ja sam mu izradio četiri stolice i jedan veliki stol, a kad je vidio što sam napravio ostao je šokiran – ispričao nam je Branko kojeg smo posjetili u njegovom domu u Širokama.
Od tada ga ljudi zovu sa svih strana i nude mu svoje stare bačve ne bi li i njima nešto izradio, ali priznaje kako ne može baš od svih izvesti ‘umjetničko djelo’.
– Najprije moram vidjeti kakva je bačva, jer ne mogu od bilo čega raditi. Bačva mora biti hrastova, zdrava i ne smije biti niža od metra. Od jedne takve bačve mogu napraviti četiri do pet stolica. Recimo za jedan stol mi treba tri radna dana, zahtjevno je dosta, što zbog brušenja, što zbog lakiranja, a za stolicu mi je otprilike potreban jedan radni dan. Nije baš jednostavno jer ima puno detalja na njoj – pojašnjava nam Branko.
Mir mu je neophodan ‘alat’
Ideje mu, kaže, dolaze spontano. U prirodi često u nekom obliku ugleda svoj budući uradak, ali za rad mu je potreban potpuni mir.
– Obično radim kad je ružno vrijeme, kiša ili slično, i ne volim da je tko oko mene, ne mogu se skoncentrirati i zato tražim mir. Pitari od smriča isto su nastali slučajno, pilio sam u šumi veliku smriku i ostalo mi je par sitnijih komada pa sam ih počeo tesati, a žena me pitala da što to radim i onda kad sam završio rekla je da je baš lijepo i da ne dajem nikome – iskren je Branko.
Sve je krenulo neplanski, pa se Branko i sam često iznenadi kad vidi krajnji rezultat svog rada.
– Napravio sam, koliko znam, samo 500 bunjica, a osim toga još izrađujem prstenja od masline, čatrnje od kamena, male drvene brodove pa čak i samare od drveta. I sve je to nekako neplanski bilo. Onda sam kupio jedan alat, pa drugi i tako malo pomalo, povuklo me. Pri svakom odlasku u Šibenik kupim neku sitnicu, bilo svrdlo ili bušilicu, brusilicu, ali prema svojim mogućnostima – skroman je Branko.
‘Radit ću dokle god buden moga’
Kako je dobio otkaz i nema stalnih prihoda, bavi se i poljoprivredom, a oni koji žele, nekad ga i nagrade za vrijedne rukotvorine. Međutim, kaže kako se ‘ne opterećuje time jer to voli raditi i radit će dokle god bude moga’.
– Stekao sam dosta prijateljstava i poznanstava, jer često ljudi dolaze, zovu i pitaju. Ljeti kad je lijepo vrijeme, izvadim stolove i stolice, i tu u dvorištu sjedimo, pričamo, malo gradelamo i tako. Najlakše bi bilo kukat – zaključuje uvijek optimistični Branko.
