‘Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj?’ (Mk 8,37). Ovim pitanjem Isus potkrjepljuje svoj govor u kojem poziva učenike da se ‘odreknu sami sebe’, da ‘uzmu svoj križ i da idu za njim’. Isus je sigurno dobro znao kako su ovakve riječi teške i provokativne za ljudsko uho. Ako je i do čega čovjeku stalo u životu, onda mu je stalo da život svoj sačuva, da stekne, uspije, stvori kvalitetu života… A on govori o odricanju od života, o dragovoljnom uzimanju križa i hodu za njim?! ‘Odreći se sebe’, ‘izgubiti svoj život’, ‘uzeti svoj križ’, sve su to paradoksi evanđelja, ‘tvrda besjeda’ radi koje su se lomili Isusovi učenici, a neki su ga u nevjerici i napustili.I to nije samo scena iz evanđelja, nego je to povijest svih naraštaja kršćana. Tako je otprilike i danas. Ali Isus nije popuštao. Koliko je bio uporan u svom putu križa i muke možda najbolje govori zgoda u kojoj je Petra, kada ga je ovaj sav izbezumljen odvraćao od križa i muke, nazvao ‘sotonom’ komu ‘nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko’!? (v. Mt 16,23). To je naizgled paradoks vjere, ali zapravoduboka logika vjere koja ide do kraja, koja traži povjerenje u Boga iznad a često i protiv ljudskih osjećaja i ljudskog poimanja što je dobro te kako se odnositi prema sebi i svom životu.
ZLATNA SREDINA
U naravi je čovjeka da svakoga koji od nas traži neku žrtvu, odricanje od svoje volje, postupanje protivno našem poimanju i osjećanju držimo kao protivnika koji nas hoće ograničiti, uskratiti nam nešto od života. Tako nam se i odnos prema Bogu vrlo često svodi na nekakvo plesanje između udovoljavanja Bogu i njegovim zapovijedima te zaštite autonomije na raspolaganje vlastitim životom. Pokušavamo naći nekakvu ‘zlatnu sredinu’ između zahtjeva vjere i zahtjeva vlastite naravi koje doživljavamo suprotstavljenima. Vjeru mnogi gledaju kao kompromis u odnosu prema Bogu i njegovim zapovijedima koji se više ili manje (ne)s(p)retno opravdava.Takvi će gotovo s ponosom kazati kako nisu ‘veliki vjernici’ ili kako ne idu ‘previše u crkvu’. Često će liberalnim, razumnim i poželjnim svećenikom držiti onoga koji nije zahtjevan, koji je spreman popustiti i sebi i drugima, napraviti kompromis između zahtjeva vjere i ljudske nespremnosti na vlastito obraćenje. Takvo gledanje na vjeru čovjka malopomalo pretvara u onoga koji Boga štuje onoliko koliko mora. Davat će mu sve drugo radije nego li sebe. Časti ga usnama, ali ne srcem. Daje mu novac, ali ne zahvalnost. Takav vjeruje u Boga, ali ne Bogu i njegovim riječima, kao da Bog sam ne zna najbolje što govori i zapovijeda?!Više mu se obraća kao nekakav porezni obveznik kako bi izbjegao kazni ili stekao njegovu naklonost, jer ipak sami sebi nismo uvijek dovolji i dobro je katkad Boga imati uza se. Kad se, međutim, osjeti jakim i moćnim čovjek daje sve manje tog poreza Bogu a zna prijeći u otvoreni sukob s njim.
Što znači zadobiti svoj život ili ga izgubiti? Kada čovjek stvarno ima sebe, onda kad pošto-poto ustrajava na svojoj autonomiji i kad misli da će biti više čovjek što bude manje ovisan o bilo kome, pa i o samom Bogu? Je li čovjek zadovoljniji i ispunjeniji, više čovjek, što više čuva svoj život samo za sebe, što je veća njegova ‘babilonska kula’ kojom hoće pokazati sebi i drugima svoju veličinu i svoju autonomiju?
IZRAZ AFIRMACIJE
Htio ne htio, s takvim stavom čovjek nužno traži, i nalazi, nekog drugog ili nešto drugo kao nadomjestak Bogu. Duboko u sebi mi smo ipak ovisna bića, nismo sami sebi dovoljni. Niti do kraja razumijemo život, niti se s njim možemo sami nositi. Pitanje je samo možemo li to sebi priznati. Mi trebamo nekoga – ili Nekoga – na koga ćemo se osloniti poput djeteta koje treba očevu ruku i majčin zagrljaj. I ako taj oslonac ne nađemo u pravome Bogu, onda njegovo mjesto redovito zauzimaju kojekakve ljudske kule. A takve su ipak samo ljudske koliko god velike bile. I na kraju se uvijek pokažu kao loša investicija, jer nikako, baš nikako, ne mogu do kraja ispuniti onu težnju za božanskim visinama koju čovjek u sebi nosi.
Ta praznina i nemoć koju svi u sebi ćutimo zapravo je privilegirano mjesto susreta s Bogom. To je pustinja koju svatko u sebi nosi. To je slabost koju s Bogom pretvaramo u našu snagu. To je ovisnost koja postaje temelj naše slobode. To je križ – osudai sramota – kojapostaje najveći izraz naše afirmacije.Naprotiv, prihvatiti ovisnost, slabost, nesposobnost i krenuti za Onim koji je jedini može i hoće na pravi način upotrijebiti na naše dobro, a ne zloupotrijebiti, to je vjera. To znači ‘imati život’. Korizma nas pozivom na molitvu, post i pokoru upravo do takvog iskustva želi dovesti. ‘Znam komu sam povjerovao!’ piše sv. Pavao svom učeniku Timoteju (2 Tim 1,12) opravdavajući tako sve svoje patnje, muke i odricanja kroz koje je prošao u svom misionarskom životu.
‘Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj?’ Sve! Za život u punini isplati se ostaviti sve, pa čak i samoga sebe, odnosno svoj zemaljski život.
