Ispravljanje ‘krivih drina’ i osjećaj demotiviranosti u okruženju koje zapravo ima sve što poželiš, natjeralo je 28-godišnju Romanu Marković da se nakon devet godina života u Zagrebu, sedam mjeseci u Kanadi i pet mjeseci provedenih u Finskoj – vrati u Knin. Ostavila je siguran posao u Zagrebu i kupila jednosmjernu kartu za grad u kojem je odrasla. Tada bez posla, stigla je u Knin i počela tražiti posao. A onda su je, kako kaže, ‘priglile’ tri udruge s kojima trenutno surađuje. I sve to s jednim ciljem – da prikupljeno znanje uloži u Knin i usmjeri ga na razvoj zajednice.
– Postoji više razloga zašto sam se odlučila vratiti. Najvažniji je što mislim da sam ‘potrebnija’ u Kninu, nego u Zagrebu, koji je kao glavni grad u velikoj mjeri razvijen, uređen i napredan. Ne kažem da nisam uživala raditi i studirati u tim uređenim društvima, ali sam uzela sve što mi takve sredine nude i ujedno sam shvatila sam da bih svoju energiju mogla usmjeriti na mjesta gdje postoji prostor za razvoj i unapređenje. Dok sam odrastala u Kninu, falilo je sadržaja i rekla sam da ću se vratiti i pokušati ponuditi mladima i zajednici općenito barem dio onoga što svaki grad može i treba imati. I eto, 10 godina nakon, u lipnju ove godine, vratila sam se natrag. Drugi bitan razlog je što sam došla do perioda u životu kada su mi prednosti koje nudi život u manjoj sredini postale vrlo bitne. U velikom gradu poput Zagreba, puno se slobodnog vremena troši na odlazak i odlazak s posla, sve je puno užurbanije, a time i stresnije, dok održavanje redovnog druženja s prijateljima i obitelji sliči na nastavak ‘Nemoguće misije’ – rječita je 28-godišnjaka Romana.
Tri godine radila je u zagrebačkom Institutu za razvoj obrazovanja, udruzi koja se bavi politikama visokog obrazovanja. Počevši kao administrativna asistentica, napredovala je do pozicije voditeljice ureda, a potom i do koordinatorice komunikacija i obrazovnih programa. A onda je spakirala kufere i ‘digla sidro’.
Volontira u tri udruge. I nije joj nimalo teško
– Nisam imala ‘spreman’ posao nakon povratka i nisam očekivala da ću se tako brzo ‘uklopiti’, ali netom nakon dolaska ‘prigrlile’ su me tri udruge – udruga Atribut, koja se bavi kulturom i promocijom turizma kroz kulturu, udruga Porta koja se bavi kulturom i obrazovanjem, a većinu svojih projekata temelji na filozofiji. Treća udruga je udruga iz Istre – Visoki jablani, koja djeluje u Kninu kroz projekt RePlast 3D koji počiva na načelima društvenog poduzetništva, a putem kojeg je pokrenut testni pogon za reciklažu plastike u svrhu proizvodnje tonera za 3D printere. Za Atribut pišem projektne prijedloge, a u Porti i Visokim jablanima sam administrativna podrška. Zasad je to sve na volonterskoj bazi, ali kad prođu određeni projekti, bit ću zaposlena, uz ostale pojedince oko mene koji su također trenutno nezaposleni – objašnjava svoj trenutni angažman.
Matična organizacija joj je ‘Atribut’, udruga nastala na stvaralačkim temeljima kultnog kluba A3 koji je u zadnjih 14 godina u Kninu organizirao preko 400 koncerata glazbenika iz Hrvatske ali i iz mnogih drugih zemalja uz brojne izložbe, književne promocije, večeri stand up komedije i kazališne komade.
– Prošle godine, entuzijasti iz kluba su se odlučili udružiti u Atribut i uz pomoć jedinica lokalne samouprave, nacionalnih tijela, javnih ustanova, udruga i ostalih, održati i razvijati se dalje u području kulture i umjetnosti, kroz kvalitetnu ponudu kulturno-umjetničkih sadržaja, edukacija i zapošljavanja u tom području. Sve to nastojimo spojiti s promocijom turizma te spajanjem kulture i turizma stvoriti brend na temelju kojega će se Grad Knin, ali i cijela Šibensko-kninska županija gospodarski i kulturno razvijati. Kako sam trenutno jedina članica koja ima donekle iskustva u pisanju projekata, moj zadatak je prijaviti što više projekata na srodne natječaje, ali i educirati ostale članove u projektnom menadžmentu kako bismo bili spremni kad prođu određeni projekti. Nije to lak zadatak, a osobito za tako udrugu koja postoji nešto više od godinu dana. To izgleda kao onaj apsurd kad osobe nakon završenog školovanja krenu u potragu za poslom, a konstantno ih odbijaju jer traže iskustvo. Tako je i s udrugama u početku, odbijaju nas jer nemamo puno iskustva s projektima pa ćemo nastojati manjim projektima steći iskustvo i potom nakon nekog vremena krenuti u ‘ozbiljnije vode’ – objašnjava.
‘Eppur si muove’
Odluku o povratku u Knin nije požalila niti u jednom trenutku. Dapače. Svjesna je svakodnevnice u kojoj građani, posebice mladi, napuštaju Hrvatsku, i razumije ih. Međutim, smatra kako ‘kukanjem’ nećemo postići ništa, a zajedničkim naporima ipak se stvari mogu promijeniti.
– Vlada opća društvena apatija i pritom ne mislim samo na Knin, već na cijelu državu. Knin, koliko god ga ostatak nacije smatrao i dalje ‘gradom-slučajem’, više nije jedini na toj razini, i, nažalost, situacija ovdje nije ništa gora od većine gradova u Hrvatskoj. Kninu i sličnim sredinama je utoliko lošije jer od devedesetih i nisu napravile neke značajnije pomake, barem ne onoliko koliko su mogle. Iako, možda se neki neće složiti sa mnom, u zadnje vrijeme osobito smatram da se jedan dio cijele te priče sa iseljavanjem se pretvorio u svojevrsni trend. Imam osjećaj da dio ljudi odlazi ‘jer svi odlaze’. Velik broj njih samo kuka i žali se na sustav i navodi brojne razloge za odlazak, a pritom vrlo malo čine da bi tu situaciju promijenili i poboljšali. Ne kažem da ću ja i ostali pojedinci napraviti čudo, ali bar ću znati da sam probala apsolutno sve što je u mojoj moći. Smatram da se jedna zajednica može oporaviti samo ukoliko se udruži i počne ponašati kao jedno tijelo usmjereno ka boljitku i napretku. Možda zvučim kao naivka, ali to je moj stav i neću ga napustiti dokle god ne isprobam sve ‘asove iz rukava’ – optimistična je Romana koja vjeruje da će se nakon nekog vremena dio ljudi ipak vratiti u svoj rodni kraj, bogatiji za iskustvo i puni ideja koje su primjenjive na ovo društvo.
Gospodarska neaktivnost, ali brojni drugi čimbenici, nažalost, utjecali su na lošu demografsku sliku Knina danas. Procjenjuje se kako je u posljednjih pet godina Knin i okolicu napustilo preko pet tisuća ljudi, mahom mlade osobe i kompletne obitelji. Ova 28-godišnjakinja, pak, tvrdi da ljudi ne odlaze isključivo zbog ekonomskih razloga, već i zbog sveopće malodušnosti društva i nedostatka sadržaja neophodnih za život, uključujući kulturne i edukativne sadržaje.
– Prošle godine, nakon više od dva desetljeća vladavine jedne političke stranke, dogodila se smjena političke vlasti i Knin je odlučio dati šansu nezavisnim kandidatima. Zasad, iako se dugoročne posljedice i uspjeh vlasti mogu vidjeti nakon više godina, vlada dobra atmosfera i stvari idu u dobrom smjeru. Sa strane organizacije civilnog društva, nailazimo na podršku na svim razinama od strane lokalne vlasti. U cilju nam je kroz rad udruge, partnerstva i suradnje osigurati kvalitetnu kulturno-umjetničku ponudu te doprinijeti sprečavanju daljnjeg odljeva mladog stanovništva, što je ujedno i u najvišem nacionalnom interesu, a dugoročno omogućiti i zapošljavanja i edukacije u području umjetnosti i kulture – govori Marković.
Postoji još cijeli niz problema koje treba otkloniti i područja koje treba poboljšati, ali jedan se među njima posebno ističe.
– Najveći izazov jest promijeniti apatični stav većine građana i građanki ka svjesnosti koliko se toga može popraviti samo ako se svi udružimo, gledamo na svijet oko sebe drugačijim očima i iskoristimo sve prednosti koje su oko nas. Tu osobito mislim na prednosti male sredine poput većeg postotka slobodnog vremena, poznavanja ‘svake druge osobe’, usporenijeg, mirnijeg i opuštenijeg života neopterećenog prometnim gužvama i slično. Uz to sve, prirodna ljepota Krke i Dinare, kulturno-povijesne ljepote tvrđave i starog grada, etnografsko blago ovih prostora i niz drugih vrijednosti koje nudi Knin i okolica, trebaju biti izvori motivacije i ideja, ali i zapošljavanja i samozapošljavanja – smatra Romana.
O odlasku iz Knina ne razmišlja, jer upravo svom gradu Romana planira dati ono što je godinama stjecala – znanje i iskustvo.
– Plan je ostati u Kninu dugoročno. Izgraditi čvrstu podlogu na kojoj mogu raditi za boljitak zajednice, radeći pritom poslove u kojima uživam. Kad radiš posao koji te veseli, kao što je u mom slučaju, onda to više nije posao, barem ne u onom krutom shvaćanju. To je onda stil života. Pored toga, smatram da su manje sredine bolje za podizanje obitelji i odgoj djece, ali naravno, ukoliko postoje minimalno osnovni uvjeti za to – zaključuje Romana Marković.
(Naslovna FOTO: Facebook/Tražim stipendiju)
