Današnji čovjek ne voli postiti i odricati se. Voli, naprotiv, priuštiti sebi ‘sve što mu život pruža’. Međutim, odricanje je sastavni dio ljudskog života bez obzira gledamo liga kroz naočale vjere ili ne. Roditelji se odriču da stvore materijalno blagostanje obitelji i da podignu djecu. Ljudi štede novce radi različitih namjena: za stan, za auto, za godišnji odmor, za putovanje… Svako obrazovanje zahtjeva manje ili više napornog učenja. Sportaši naporno treniraju da budu kadri pobjediti. Glazbenici godinama strpljivo vježbaju da ovladaju pojedinim instrumentima kako bi bili uspješni. Pri tome je rad gotovo jednako važan kao i prirođena sposobnost – talent ili inteligencija. U poslovnom i političkom svijetu ljudi godinama ulažu u sebe kako bi se što više popeli na društvenoj ljestvici, što sa sobom redovito donosi bolja primanja, status, ugled, čast, utjecaj… Liječenje i oporavak od mnogih tjelesnih tegoba i bolesti zahtjeva strogi režim života, dijete, vježbe…
Međutim, današnji čovjek, unatoč tako sveprisutnom odricanju radi vremenitih dobara, duhovno motivirano odricanje ne cijeni. Teško shvaća kako ista logika odricanja vrijedi za ‘uspjeh’ na duhovnom području. Za razliku od rasta u vjeri danas je, naprotiv,priličnoprisutno prilagođavanje’boga’ i ‘vjere’ sebi, svojim spoznajnim dosezima, svojoj komotnosti ili ćudljivim prohtjevima. Čovjek se osjeća toliko samouvjeren i sposoban da sam bira što i kako će vjerovati. Ne želi da ga tu itko poučava.Naravno da je tako ‘sklepani bog’često vrlo čudan, u sebi protuslovan, gotovo nakaradan, ali i nemoćan. To se posebno očituje onda kada se nađemo pred životnim izazovima koji nadilaze naše snage, pred patnjom, u nemoći, u trenucima tjeskobe i beznađa… Jasno, jer takvi su bogovi ‘ljudskih ruku djelo’, ‘oči imaju a ne vide, uši a ne čuju, usta a ne govore’, kaže Psalam 115.
DUHOVNO JAČANJE
Da bismo bili duhovno zdravi i jaki, da bi naša vjera bila u ‘dobroj formi’ – što znači:biti iznutra slobodan, uvijek sposoban prepoznati dobro i istinu te se za njih opredijeliti – nužno je da u tom pogledu budemo izgrađeni, da duhovno ojačamo. Vjera nije samo načelno uvjerenje, nego životno opredjeljenje koje zahtjeva ulaganje usebe, trajni ‘trening’ koji podrazumijeva upoznavanje vjere te spremnost da se njezin sadržaj ucijepi u vlastiti život.Duhovne vježbe kojima jačamo našu nutarnju slobodu – slobodu vjere – jesu molitva, post i pokora. U korizmenim misnim molitvama (predslovljima)vrlo lijepo je to izrečeno. Tu se kaže da ‘pokorom čistimo dušu’, da ‘odricanje kroti našu sebičnu narav’, da Bog ‘tjelesnim postom suzbija naše zle sklonosti, uzdiže dušu, daje snagu i pobjedu’ te da je svrha korizmenog odricanja u tome ‘da se obnovimo u čistoći srca, oslobodimo od sebičnosti, te u ovom prolaznom svijetu postignemo neprolazno spasenje’.
Zato se na početku korizme (u prvu korizmenu nedjelju) čita evanđeoski odlomak o Isusovoj kušnji u pustinji. Isus inače nije bio strogi isposnik. Jeo je, pio, volio društvo ljudi i u njemu uživao. Ali je pored toga znao provoditi vrijeme u strogom postu i u osami molitve. Svojim odlaskom u pustinju pokazuje da je bez takve stege, bez određene samodiscipline i života u molitvi, vjera – makari ispravna – vrloslaba kad se treba suočiti s pravim poteškoćama, sa zlom i sa Zlim. Tri kušnje kojima je bio izložen iste su one kojima je zmija zavela Evu, a kasnije i Adama. Apostol Ivan ih u svojoj poslanici definira kao požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Na te tri kušnje mogu se svesti sve kušnje i izazovi s kojima se svatki vjernik susreće u duhovnom rastu. Svakoga od nas sotona na isti način želi navesti na zlo i staviti pod svoju vlast.
VRIJEME OBRAĆENJA
Korizma je vrijeme obraćenja. Smisao molitve i posta u konačnici je u tome da se osposobimo za autentično obraćenje. A obraćenje je proces. Ono može biti koji put poput ‘šok-terapije’, snažno i čudesno nutarnje iskustvo Božje prisutnosti koje u jednom trenu ponudi sasvim novi pogled na vlastiti život. To se napose zna dogoditi osobama koje žive okrenute od Boga, pa im neki trenutak ili događaj dođe kao buđenje, prodrma njihovo biće do srži te napravi prekretnicu u njihovu životu. Ali to nije potpuno obraćenje, jer obraćenje je trajni proces, trajni napor vjernika koji se strpljivo trudi rasti u vjeri, ispravljati svoj život ponajprije od grijeha, grješnih navika i stavovakako bih postao slobodan i sposoban odlučiti se za Boga i Božji zakon. Pravog obraćenja, odnosno života po vjeri, a time i utjehe vjere, nema bez ustrajnog posta i molitve.
